Utjecajni kršćanski filozof Aurelije Augustin Hiponski je, odmah po uspostavljanju kršćanstva kao službene religije Rimskog carstva raspisao svojevrsnu potjernicu za svim onima koji misle različito od službenog stava crkvene hijerarhije. Govorio je "da nekoliko slučajno zalutalih duša ne mogu stvoriti herezu"! Upravo suprotno, upravo su te "zalutale duše" ostavile neizbrisiv trag u učenju i postali religiozni stvaraoci u povijesti kršćanstva. Poznato je u filozofiji da su baš "heretici" bili ti koji su stvarali nove stvari i ulazili u nepoznato. Strijela koja je odapeta krajem četvrtog stoljeća pronašla je svoj put tek tisuću i kusur godina kasnije i probola ravno kroz srce te "zalutale duše" - Bogumile!

Vjera je, zapravo, djelo, govorili su pripadnici najveće i najmoćnije "hereze" srednjeg vijeka! Na religiju su gledali, što je bilo suprotno tadašnjoj civilizacijskoj normi, kao na pogibiju.

U potrazi za "izgubljenim rajem" ovi "dobri ljudi", kako su ih nazivali na našim prostorima, pojavili su se krajem devetog stoljeća i preživjeli, barem prema nekim izvorima, sve do sredine petnaestog stoljeća. Dakle, do njihovog potpunog nestanka prošlo je niti šest stoljeća u kojima su bili proganjani, mučeni, spaljivani, žigosani i prodavani u roblje u Mletačkoj republici i širom Europe.

Bogumili, u svojoj borbi za istinskim preporodom svijeta, odbacivali su svaki vid nasilja, kako nad ljudima, tako i nad životinjama. Profesor Arno Borst (Sveučilište Constanz) Bogumile još naziva "kršćanskom elitom", mada osobno smatram da su oni kao sublimacija maloazijskog dualizma, učenja esena, Platonovog idealizma i apostolski čistog kršćanstva bili jedina moralna elita unazad dvije tisuće godina. 

Otkuda toliki gnjev Pravoslavne i Katoličke crkve prema ovim bezazlenim sljedbenicima apostolskih načela? Otkuda toliki strah od istinoljubivosti među ljudima, od nadnacionalnog i višeklasnog poretka, od svega onog, zapravo, od čega su Europa i "napredni" svijet u to doba zazirali kao od nečeg što može narušiti sklad srednjevjekovnog društva? Zar nije i Krist sve to, na čemu su inzistirali Bogumili, i sam propovijedao?

Jesu li sve te vrline postale, u očima feudalaca podržanih od strane crkvenih velikodostojnika, prijetnja!? Naravno da jesu, pogotovo što su se "heretici" širili nezamislivom brzinom (bez medija i interneta). Dobar glas o "dobrim ljudima" munjevito je prelazio Karpate, Dinaru, Alpe, Dolomite, Pirineje i stigao na obronke Apenina u sveto područje Oksitaniju. Vjeru su od Bogumila primili Katari (od grčke riječi katarsis - pročišćenje).

Ispod Dinare bogumilska se vjera "primila" u primorju, posebno u Zadru gdje je oko 1.200-te godine počinjen prvi veliki pokolj Bogumila od strane križara. Dalje, uz more, do Verone i Desanzana, malog grada na jugu jezera Garda, gdje je "braći po vjeri" Patarenima bio centar. Protjerivani iz svih krajeva, slijevali su se u Bosnu, kao "rijeke u more". Bilo je to jedino sigurno utočište pod zaštitom kralja Tvrtka. 

Nošen "dobrim vjetrom" Bogumila, svjetlonošama svega onoga što je naš svijet kasnije prihvatio kao okosnicu svoje civilizacije, krenuo sam njihovim putem, k Oksitaniji. Krenuo sam osjetiti i dodirnuti ono što je ostalo kao zavjet ... Lako je prepoznati mjesta gdje su obitavali. Nisu ostavljali za sobom jad i tugu već veličanstvene nadgrobne spomenike, kod nas poznatije kao "stećci" i "biljezi". Ostalo ih je preko 60 tisuća na prostorima bivše Jugoslavije. Na njima su ostavljali poruke mira, tolerancije i ljubavi sljedećim generacijama. Zanimljivo je da niti jedan osvajač, niti jedna vojska ili najezda bijesnih ratnika nikada niti jedan stećak nije oskvrnula, niti jedan zapis, osim zuba vremena. Taj božji sklad bio je vidljiv, ono što iznjedri Dobro, to paralizira i svako Zlo!

Ponekad osjećam, duboko u sebi, kao zapis duše, da nosimo kolektivnu krivicu koja je učinjena tim ljudima.

Kako ih je Pravoslavna crkva u kratkom roku prognala, naseljavali su se pored rijeke Drine, tako da se njihov utjecaj vidi u Perućcu i na planini Tari. Dalje uz rijeku, do Foče, a onda prema Humu i Zahumlju. Svugdje gdje su Bogumili živjeli, ljudi se i dan danas bave skupljanjem ljekovitog bilja, što je bila njihova osnovna djelatnost.

Tek nakon što sam napustio Višegrad shvatim da su tri velikana pisane riječi: Ivo Andrić, Mak Dizdar i Miroslav Krleža bili opčinjeni tim "zalutalim dušama" - Bogumilima.

Nastavljam moje putovanje stazama kojima su prošli ovi dobri ljudi. Na jugu Francuske su najviši staleži prihvatili njihovo novo učenje. Pokrajina od Beziera do Toulousea se potpuno preobratila. Cvjetale su empatija i umjetnost, kao i potpuno novi estetski i moralni pristup životu. Nazivali su ih "Perfeti" (perfektni ljudi).

Listajući ne tako obimnu literaturu i zapise malobrojnih kroničara koji su se tijekom srednjeg vijeka usudili ponešto zapisati, nedvosmisleno zaključujem da Svetoj stolici sve to nije niti malo odgovaralo, posebno moralni principi koje su oni širili. Kako bi to spriječili, šalju u Bosnu franjevce, novi red u Katoličkoj crkvei, koji su podizali samostane na mjestima gdje su bili smješteni Bogumili.

Na Zapadu je, također, Katolička crkva bila puno radikalnija prema Katarima. Sveta Stolica je 1231. godine osnovala ozloglašenu Inkviziciju kako bi novom metodom zaplašila vjernike i otjerala ideju o pristupanju - herezi!

Kreativnost u mučenju nevinih ljudi u tom periodu doživljava svoj vrhunac. Najokrutnije metode provođene su nad ženama, koje bi lako etiketirali. Crkvu je posebno, a možda i najviše iritirala ravnopravnost žene i muškarca, koja je bila jedan od temelja novog učenja Bogumila. Računa se da je tijekom mračnog perioda Inkvizicije pogubljeno oko pet milijuna žena na svim područjima gdje je djelovala. 

U dva križarska rata čiji je motiv bio oslobađanje Jeruzalema, vođen je rat protiv unutrašnjih heretika i svih koji nisu priznavali Crkvu, spaljivani su ljudi i gradovi u samoj Europi.

Poznata je scena osvajanja Beziera kad su križari probili vrata grada, a vojnik upita svećenika:

- Kako da prepoznamo tko je heretik, a tko ne?

Svećenik mu je odgovorio:

- Ubijte sve, a Bog će već procijeniti tko je tko.

Izmasakrirano je deset tisuća žena, djece i muškaraca.

Do kraja 15. stoljeća teren je u cijeloj Europi bio očišćen od "hereze". Zapisi o tome su spaljeni, baš kao i ljudi. O njima saznajemo samo preko pisanih riječi njihovih ljutih protivnika. 

Nestankom Bogumila nestale su i mnoge civilizacijski važne vrline! Nabrojat ćemo samo neke: svi redom bili su pismeni, bili su vegetarijanci; nestala je zauvijek ravnopravnost žena i muškaraca, nestala je ideja o nenasilju kao metodi obrane; kao takvi bili su uzor Martinu Lutheru, osnivaču Luteranske crkve (protestanti); smatraju se pretečom građanskog otpora i hrabrosti; krstili su se tek nakon navršene 24. godine, kada se oblikuje posljednja i najvažnija karakteristika čovjeka, a to je - savjest!

Sve što čitamo o njima iz novih tekstova su nagađanja. Prepušteni smo osjećaju i analiziranju poruka sa stećaka, koju su na moju veliku radost konačno dospjeli na listu zaštićenih spomenika UNESCO-a.  

Zato, kad prođete kraj nekog zabačenog stećka, klimnite glavom u znak poštovanja, jer tu leži jedan/jedna od "dobrih ljudi!