Nema šanse da se vratim natrag u požešku kaznionicu i ležim za nešto što nisam učinio - kaže Ivica Krijan (39) bjegunac iz kaznionice u Požegi gdje treba odslužiti kaznu od sedam godina zatvora zbog ‘pokušaja organiziranja ilegalnog prelaska 20 iranskih državljana preko Save’. Te noći (20. kolovoza 2000.) zbog prevrtanja čamca utopilo se 12 Iranaca.
Razgovarali smo s njim u Bosanskom Brodu (BiH) gdje se sklonio nakon što je prije desetak dana, u ponedjeljak 3. ožujka, odlazeći na odsustvo napustio požešku kaznionicu bez namjere da se vrati i odsluži još tri godine koliko mu je preostalo. Inzistirao je da se nađemo ‘jer ima priču za novine’.

Smeće si, šuti i lezi

‘Ma, ogorčen sam čovječe! Nisam odgovoran za utapanje Iranaca. Imam dvoje djece koja su kod mojih roditelja u Slavonskom Brodu i kojasu, nakon moje rastave sa suprugom, povjerena meni na skrb i čuvanje, otac mi je teško bolestan, nitko mi ne odgovara na žalbe, a prije 21 mjesec moj je odvjetnik uputio Vrhovnom sudu zahtjev za preispitivanje presude. Ni od koga odgovora. Jedino je, dok je bila ministrica, Vesna Škare Ožbolt naredila da mi daju obnovu postupka, no sutkinja Krnić se na to oglušila. Kažem ti, nitko te ne zarezuje: Smeće si, šuti i lezi. Moje papire nitko i ne čita. Samo ih potvrde i vrate nazad. Imao sam pet odvjetnika. Dosad sam im dao 30 do 40 tisuća eura. Svi kažu da je moja krivnja ‘teška’ 1,5 do  tri godine zatvora, i to ako mi dokažu da sam znao da oni idu preko Save. A ja kažem: Priznajem, znao sam da idu preko Save. Svi su pošteni, samo je Krijan kriminalac. Zašto ne riješe na Vrhovnom sudu zahtjev za preispitivanje presude? U kaznionici na moje ponašanje nemaju primjedbi, nemam niti jedne opomene, imam godišnje odmore, slobodne vikende, dakle poštujem red i stegu. Kada sam zatražio od suca Tihomira Božića da mi zbog svega ovoga da prekid kazne izdržavanja zatvora, moj zahtjev je odbijen kao neosnovan ‘jer ionako koristim slobodne vikende’. Pa to može biti samo kod nas. Neka šalju potjernicu, a ja ću svoja prava tražiti u BiH gdje sam i rođen.

PresudaOpćinski sud u Slavonskom Brodu 12. prosinca 2005. presudio je Ivici Krijanu da je kriv što je automobilom dovezao troje, a kasnije čamcem pokušao preko Save prevesti 20 Iranaca. Na sredini Save potonuo je čamac pri čemu se utopilo 12 iranskih državljana. Krijan je osuđen na tri godine zatvora zbog toga što je ‘organizirao da iz koristoljublja nedozvoljeno prevede preko državne granice više osoba’, i pet godina jer je ‘općeopasnom radnjom iz nehaja izazvao opasnost za život ljudi, a kaznenim djelom je prouzročena smrt više osoba’. Ukupna kazna od osam godina preinačena je u jedinstvenu zatvorsku kaznu od sedam godina. 

Neka mi dokažu krivnju

Odslužio sam četiri godine. Dali su mi sedam za nešto što nisam počinio niti su mi dokazali. Ako mi dokažu da sam kriv za smrt Iranaca, služit ću i 20 godina ako treba. Ali nisam. Ne bježim od svoje odgovornosti. Te večeri me pozvao jedan prijatelj i pitao mogu li iz Doboja do Bosanskog Broda prevesti troje Iračana, dva muškarca i ženu. Pitao sam jesu li oni tu ilegalno. Rekli su mi da nisu i ja sam to prihvatio i za njihov prijevoz platili su mi 200 ili 300 KM. Ne sjećam se, bolan, više. Dovezao sam ih do Bosanskog Broda, istovario i više ništa ne znam. Oni su tu večer taj prelazak preko Save preživjeli i nitko od njih nije teretio mene da sam bio u čamcu ili sudjelovao u njihovu prelasku. No, to kao nikoga nije zanimalo. Ovi što su ih prevozili i bili u čamcu, oni su svoje kazne već odslužili, a ja trebam ležati. Ma, neću. Neka mi ponovno sude, dokažu krivnju ili oslobode. Pa ja sam sedam mjeseci bio u 101. bosanskobrodskoj brigadi. Sve do prodaje i pada Posavine. Onda smo se raštrkali. Za domovnicu sam u Slavonskom Brodu platio četiri tisuće maraka jer mi ju nisu htjeli dat. Slali su ljude na liniju, u Orašje. Meni je nakon pada Posavine svega bilo dosta. Nisam htio da netko mnome igra šah. I to oni koji su prodali Posavinu. U Njemačkoj sam radio po bauštelama, čas amo, čas tamo. Nisam kriminalac. Priznajem, da bih opstao, švercao sam automobile. Kupi i preprodaj. Nisam krao niti pljačkao. Od švercanih automobila je moja obitelj živjela.

Zatvori za sirotinju

Zašto sam pobjegao? Pa tako su mi savjetovali, a ja sam mislio kako će se sve srediti. Tri godine sam živio u inozemstvu sve dok me Interpol nije uhitio. Prvo su me osudili na 12 godina pa objedinili na 10, a Županijski sud skinuo je još tri godine. U vrijeme suđenja, dok moj odvjetnik obrazlaže obranu sutkinja odlazi u drugu prostoriju. Ma, izrugivali su se sa mnom. Ležao sam u Remetincu, Lepoglavi, Osijeku pa u Požegi. I to je priča za sebe. Zatvori su naši, izgleda, uglavnom za sirotinju. U sobi koja je predviđena za šest spava 12 osoba. Na svu sreću, s osobljem nisam imao problema. Mogu reći da su bili maksimalno korektni. Uostalom, kao i ja prema njima. Sve do suca Božića koji se ponaša kao da je kauboj. U Hrvatskoj se nemam više kome obratiti. Što da činim? Da se objesim?’