Još samo jedna kovanica, još samo jedna igra. Možda je to "ona prava". To je mantra milijuna igrača koji u polumračnim igraonicama s automatima za kockanje diljem Europe iz dana u dan uz monotone hipnotizirajuće zvukove gube milijune. Na kraju je uvijek vlasnik igraonice (ali i država) taj koji pobjeđuje.

Od kockanja do kriminala

Među svim ovisništvima o igrama na sreću su upravo one koje su povezane s kockanjem na automatima u obližnjoj gostionici najopasnije. Posebno pogođena skupina građana: mladi iz useljeničkih obitelji, često bez posla, bez perspektive.

U Njemačkoj ovaj socijalni problem potvrđuju i najnovije precizne statistike koje pokazuju da u najvećoj članici Europske unije 300.000 osoba pripada u kategoriju tzv. patoloških kockara. 75 posto njih je ovisno o automatima za kockanje. Druga dva najopasnija oblika igara na sreću su kladionice i online-poker.

Popularnost automata ima i svoje psihološko objašnjenje. "Što je kraće razdoblje između igre i rezultata to je veći potencijal za ovisnost", kaže Richard Stelzenmüller koji na LVR-klinici (Landesverband Rheinland) u Bonnu radi s ovisnicima o igrama na sreću. U međuvremenu razgovori s ovisnicima o igrama na sreću nalikuju razgovorima s ovisnicima o drogama i vrte se oko pitanja u vezi upletenosti u kriminal. Jer sve više ovisnika o igrama na sreću do novca dolazi ilegalno, najčešće krađom.

Skandinavski model opet uzor

No usporedba s drogom ne prestaje samo na ovoj razini. I kod kockara igra isprva smanjuje stres i tako stvara ovisnički odnos koji, i tu ne prestaje usporedba s narkomanskom scenom, razara obitelji i socijalne strukture, vodi u kriminalne vode. Samo u Njemačkoj se godišnje prokocka preko četiri milijarde eura. I država ima problem s igraonicama, usprkos porezu koji se slijeva i u državne blagajne.

Naime igraonice, za razliku od lutrije, kasina ili kladionica, ne stoje pod direktnom paskom države, barem što se pristupa kockanju tiče. Jer mnogo je lakše kontrolirati punoljetnost osoba u kockarnicama i kladionicama nego na automatima u kutu neke gostionice ili kafića. No postavlja se pitanje zašto država ne postupa energičnije s vlasnicima automata za kockanje.

Udruge za prevenciju ovisnosti čak smatraju kako lobi vlasnika igraonica vrši pritisak na političare da zažmire na jedno oko kad je u pitanju kontrola igrača. Osim toga industrija automata se služi raznim trikovima kako bi zaobišla zadana pravila o duljini igre ili najviše dozvoljenoj svoti gubitka po jedinici vremena.

Kladioničarski "tajkuni" poput vlasnika lanca igraonica "Merkur" Paula Gauselmanna žive dobro od svog posla. Samo "Merkur" godišnje obrne preko milijardu eura. Branša se brani tvrdnjom da i država, tj. gradovi i općine profitiraju od igara na sreću. No ono što se zaboravlja je to da gradovi i općine isto tako snose nesagledive troškove amortizacije socijalnih problema koje sa sobom donosi ovisnost o igrama na sreću.

Treba spomenuti i činjenicu da čitave gradske četvrti u kojima se nalaze igraonice ubrzo postaju stambeno neatraktivne za imućnije građane čiji porez na dohodak je i najveći punjač gradskih proračuna. Na kraju puta ovisnici često završe u klinikama, a skupe terapije opet snosi država i zdravstvena osiguranja tj. na kraju opet građani. Stoga su sve glasniji zahtjevi za zabranom automata, ispočetka u ugostiteljskim objektima gdje u pravilu ovisnici po prvi put dolaze u kontakt s igrama na sreću. Stručnjaci za ovisnost poput Tilmana Beckera sa Sveučilišta u Hohenheimu predlažu uvođenje sustava poput onog u skandinavskim zemljama i Kanadi gdje bi se igrači preko interneta prvo morali registrirati za igru i to preko karte koja zaustavi automat prije nego što je prekasno
.