Na razini Europske unije nije pitanje treba li zabraniti i uvoz ugljena iz Rusije, nego jedino kad. Osobito kad je riječ o kamenom ugljenu (antracitu) i njegovim prerađevinama kao što je koks za čeličane, 53% od 31,82 milijuna tona koliko je 2020. uvezeno u Njemačku je stiglo iz Rusije. Slično je i u drugim zemljama Unije - prosjek ruskog ugljena koji se tu troši je oko 45%. Njemačka je tako, pored Poljske, Italije i Nizozemske najveći uvoznik ruskog ugljena.

To znači da je i kod ugljena podjednaka ovisnost Unije o izvozu iz Rusije, ali je tu ipak golema razlika: dok je kod plina to teško, kod ugljena je već u dogledno vrijeme  moguće nadoknaditi uvoz iz Rusije. Kad je riječ o kamenom ugljenu, njega zapravo ima i u Njemačkoj - ali ga više nema. Rudnici ugljena Rurskog područja su u proteklim godinama sustavno zatvarani.

Cijena je bila važnija

Njihovo ponovno otvaranje je tehnički zapravo nemoguće: napušteni rudnici "srastaju" sa zemljom i praktično bi trebalo početi kopati od početka. Još u doba njihovog zatvaranja je argument energetskih koncerna bio i strateška neovisnost Njemačke o uvozu energenata, ali tu je bila važnija puka računica i milijarde državne potpore koje su tekle u te njemačke rudnike: njemački antracit je bio neusporedivo skuplji od uvoznog - pogotovo iz Rusije.

Jer jeftiniji antracit se može naći i drugdje: tako i Njemačka 17% svojih potreba uvozi iz SAD-a, 13% iz Australije, 5% iz Kolumbije i manje količine iz Kanade, Poljske, Južnoafričke Republike i Češke. Negdje oko polovice uvezenog kamenog ugljena se troši u njemačkoj industriji čelika, druga polovica se troši u termoelektranama i toplanama, veoma mali udio se troši za zagrijavanje industrijskih postrojenja.

Do jeseni neće trebati ruskog ugljena

Kako piše i u izvješću njemačkog ministarstva gospodarstva, zbog takve mogućnosti alternative "situacija bi se mogla držati pod nadzorom i u slučaju potencijalnog izostanka ruskog ugljena". Većina potrošača ima još i zalihe: kod termoelektrana bi one dostajale za četiri do šest tjedana, a Ministarstvo već od ovog travnja želi već u sljedećim tjednima smanjiti ovisnost o ruskom ugljenu s 50% na oko 25%: "Do jeseni bi Njemačka mogla postati potpuno neovisna o ugljenu iz Rusije", piše u izvješću upućenom parlamentarnom povjerenstvu za gospodarstvo.

To potvrđuju i u industriji: užurbano se sklapaju novi ugovori s drugim zemljama, makar je i svjetska cijena ugljena odletjela nebu pod oblake. Neko vrijeme će to svakako ostati, ali srednjoročno - i širenjem kapaciteta ugljenokopa u obje Amerike, Africi i Aziji će najvjerojatnije doći do pada.

Lignita ima - ali...

Njemačka ovisnost o manje vrijednom drvenom ugljenu (lignitu) iz uvoza zapravo ne postoji i moguće ga je pokriti eksploatacijom domaćih ugljenokopa. Već 2020. od 107,4 milijuna tona lignita potrošenog u ovoj zemlji negdje oko polovice je stiglo iz ugljenokopa Porajnja na zapadu Njemačke, 40% iz područja oko Lužica na istoku i 12% iz središnje Njemačke. On se prvenstveno troši u termoelektranama i drveni ugljen pokriva 9,3% energetskih potreba ove zemlje. Usporedbe radi: antracit čini 8,6%, a plin 26,7%.

No kod drvenog ugljena postoje drugi problemi: ne samo da je mnogo prosvjeda i protivljenja eksploataciji tog energenta u Porajnju gdje se ruše i uništavaju čitava naselja, nego je taj razmjerno nekvalitetan energent veliki zagađivač okoliša i praktično najveći izvor emisije ugljičnog dioksida. Zato je 2038. predviđeno obustavljanje eksploatacije, a ova njemačka vlada, u kojoj je i stranka Zelenih, želi to provesti već do 2030.

Jedina alternativa je - prava alternativa

Njemačko ministarstvo gospodarstva na čijem je čelu političar Zelenih Robert Habeck i dalje ustraje u toj nakani, ali i državni tajnik tog ministarstva zadužen za pitanje očuvanja klime Patrick Graichen je nedavno izjavio kako ove godine u proizvodnji električne energije "očekuje tendencionalno nešto veću emisiju" CO2, ali vjeruje kako će zbog manje potrošnje drugih fosilnih goriva ipak na kraju emisija ostati podjednaka.

Rješenje je svakako ubrzano okretanje alternativnim izvorima energije kao što je sunce i vjetar, a kako procjenjuje i Greenpeace, već sljedeće zime će pasti potrošnja ugljena već i zbog njegove cijene. Karsten Smid očekuje kako će to najprije biti zamijenjeno većom potrošnjom plina tako da i emisija CO2 neće biti manja, ali i Graichen je uvjeren kako će i ova kriza potaknuti napuštanje fosilnih i prijelaz na održive izvore energije.