„Brandenburška vrata su zatvorena" - bila je to udarna vijest kojom je novinska agencija AP u ranim jutarnjim satima 13. kolovoza 1961. obavijestila svijet da je počela gradnja Berlinskog zida. Brandenburška vrata su se nalazila točno između istočnog i zapadnog dijela grada. Vojnici Narodne armije DDR-a su blokirali sve uobičajene prijelaze u Zapadni Berlin - najprije bodljikavom žicom.

„Operacija osiguravanja granice" koju je predsjednik Njemačke Demokratske Republike Erich Honecker tada počeo bila je završetak podjele Berlina. Njome je spriječen bijeg građana DDR-a u Saveznu Republiku Njemačku - od 1949. u tu zemlju prebjeglo je 2,6 milijuna ljudi.

Masovni egzodus je bio ekonomski poguban za DDR kojem je u doba gradnje zida već nedostajao veliki broj zanatlija, ali i liječnika. Službeno obrazloženje za gradnju je, međutim, bilo sasvim drukčije: „Očuvanje mira zahtijeva da se prekinu aktivnosti zapadnonjemačkih revanšista."

Ta agresivna retorika je bila tipična za vrijeme u kojem su se komunistički Sovjetski Savez i kapitalističke Sjedinjene Američke Države ogorčeno nadmetali da pokažu tko ima bolji društveni sustav. Obje strane su se permanentno naoružavale i stvorena je takozvana „ravnoteža straha" - to stanje je trajalo sve do pada Berlinskog zida 1989.

Zapadni Berlin - „Otok slobode u komunističkom moru"

Podijeljeni Berlin je bio tako reći žarište borbe dva sustava. Pobjedničke sile su ga 1945. podijelile na četiri sektora: u istočnom dijelu grada su zapovjedništvo imali Sovjeti, u zapadnom - Amerikanci, Britanci i Francuzi.

Tadašnji predsjednik SAD-a John F. Kennedy nazvao je demokratski Zapadni Berlin „otokom slobode u komunističkom moru". A DDR je zid dugačak 155 kilometara službeno zvao „antiimperijalističkim zaštitnim zidom".

Mjesto užasa i sjećanja: Bernauer Straße

Tokom 28 godina postojanja Zida na njemu ili pred njim je nastradalo najmanje 140 ljudi. Sjećanje na njihovu sudbinu oličeno je u komadu zida dugačkom 200 metara koji još uvijek stoji u ulici Bernauer Straße. To je mjesto na kojem se povremeno organizira okupljanje svjedoka tog vremena.

Oni tu pričaju što su sve doživjeli. Jedan od njih je, na primjer, Joachim Rudolph koji je prebjegao u Zapadni Berlin, a poslije toga prokopao tunel dužine 140 metara - sa zapadne prema istočnoj strani, da bi drugima omogućio bijeg.

On priča da se neposredno poslije zatvaranja granice s jednim prijateljem našao u blizini bodljikave žice pred kojom su stajali vojnici naoružani Kalašnjikovima. Vojnici su vikali na njih dvojicu. Rudolph kaže da mu je u tom trenutku bilo jasno da su spremni i pucati.

Perspektive mladih

No, u Bernauer Straße na okupljanja svjedoka vremena danas dolaze i mladi ljudi poput Lennarta Siebelsa. On je rođen 1995. upravo na jedinom mjestu na kojem je nekad prolazio Zid. I to ga je potaknulo da se intenzivnije pozabavi tom temom.

Lena Quincke, 22-godišnja studentica prava u Halleu, rođena je u Kamerunu, a odrasla u Etiopiji gdje je išla u školu na njemačkom jeziku i učila po njemačkim nastavnim planovima. Otac joj je Nijemac i još u djetinjstvu je puno slušala o Berlinskom zidu. „Kada stojite ovdje pred ostacima Zida, znajući čitavu priču, nije vam svejedno", kaže Lena. „Uvijek sam se pitala kojem dijelu Njemačke bih ja tada pripadala."

Lena i Lennart imaju i nešto zajedničko. Kao mladi ljudi, kada čuju riječ „zid", ne pomišljaju samo na Berlinski zid, već i, na primjer, na zid između SAD-a i Meksika, ili onaj između Izraela i palestinskih područja. „U svakom slučaju", kaže Lena, „kad god čujem riječ zid to je za mene nešto nepodnošljivo."