Kakv je bio Ludwig van Beethoven kao čovjek? Putovanje u njegovo djetinjstvo nas vodi u njegovu rodnu kuću u Bonnu. U jednoj sobici u potkrovlju, na mjestu gdje je navodno stajala Beethovenova kolijevka, stoji njegovo bijelo kameno poprsje koje ga prikazuje iz zadnjih godina u Beču.

Za razliku od ovog idealiziranog prikaza, Beethoven je vjerojatno u svojim zadnjim danima izgledao potpuno drugačije, vjeruje kustos muzeja Beethovenhaus Michael Ladenburger. "Beethoven je bio visok tek metar i šezdeset, ružan, često neuredan, lica prekrivenog ožiljcima od kozica, ali s velikom karizmom. I stoga je bio vrlo atraktivan ženama."

Dandy u Beču

Povijest je kasnije Beethovena stilizirala u lik gotovo bogovske pojave. No njegovi suvremenici, njegova pisma i bilješke o njegovim razgovorima prikazuju ga i kao duhovitog ljubitelja igara i pića, kao šlampavog i neposlušnog podstanara, kao nježnog i strasnog umjetnika, kao neljubaznog ali i vjernog prijatelja.

Mrzovoljan i osjetljiv, mnogima je stao na žulj. Svejedno, nakon dolaska u Beč, Beethoven je brzo našao "sponzore" i put u utjecajne krugove tadašnje aristokracije. Kako bi sa što je moguće više učinka nastupio na toj novoj društvenoj sceni, Beethoven si je nabavio modernu elegantnu odjeću. Štoviše, i jednog konja.

Besmrtna ljubav - Beethoven i žene

Velikom je zagonetkom ostao odnos Beethovena prema ženama. Nikad se nije ženio. Doduše zaljubljivao se strasno svako malo u svoje aristokratske učenice klavira. Prema biografiji njegova tajnika Antona Schindlera, Beethoven je čak imao i niz "romantičnih afera". No neka ozbiljna veza s običnim građaninom za mlade dame iz plemenitog društva nije dolazila u obzir.

Do danas nije jasno kada i komu je Beethoven uputio nježne retke koji su pronađeni u njegovoj ostavštini: "Već u krevetu moje misli su uz tebe, moja besmrtna ljubavi, malo vedre, pa opet tužne....Živjeti mogu ili samo potpuno s tobom ili uopće ne, da odlučio sam lutati u daljini sve dok ne budem mogaou sletjeti u tvoje naručje.."

Stan i životni stil

Bile su poznate brojne skladateljeve selidbe. Stručnjakinja za Beethovena Beate Agelika Kraus objašnjava: "To je bilo tako jer je on obično ljeti selio iz grada na selo, a onda na jesen ponovno po Beču tražio novi stan. Nije bio baš tako imućan da bi si istovremeno mogao priuštiti i stan u gradu i ljetnjikovac na selu".

Predmeti koje je posjedovao, poput prenosivog pisaćeg stola, na kojem je skladatelj, baš kao na današnjem laptopu, radio dok je bio na putu, ili njegov elegantni stolni sat, pokazuju da je Beethoven u svakom slučaju imao osjećaj za dobar dizajn.

Odnosi s tadašnjim društvom

Beethoven nije prezao od toga da kaže što misli o drugima. Čak je i o svom prijatelju, čuvenom violinistu Ignazu Schuppanzighu navodno rekao : "Da mi više ne dolazi! On je jedan loš pas i loši psi spadaju kod šintara!"

U jednom pismu svom bratu Johannu datiranom 19. kolovoza 1823. Beethoven je pokazao da raspolaže dijapazonom riječi u rasponu od: "istinska svinjo od domaćice" pa do "bijedna huljo".

John Russell opisuje Beethovnove redovite posjete jednoj gostionici: "gdje je on navečer u kutu... pio vino i pivo, jeo sir i dimljene haringe i čitao novine." Kad bi u gostionicu ušao netko čije se lice Beethovenu nije sviđalo, pljunuo bi više puta i uz primjedbu "Kakva lopovska njuška!" napustio lokal.

Obilježen bolešću

Već 1796. nastupili su prvi znaci njegove gluhoće. Beethoven se osjećao sve izoliranijim, sve je više izbjegavao ljude i bojao se kontakta s vanjskim svijetom.

U svom pismu "Heiligenstädter Testament" iz 1802. tridesetjednogodišnji Beethoven svojoj braći opisuje tešku dilemu u kojoj se našao i zbog čega je razmišljao o samoubojstvu. Rođen je s vatrenim živim temperamentom, piše on, a mora živjeti život u osamljenosti. Jer ne može ljudima reći: "Govorite glasnije, vičite, jer ja sam gluh!" Kako će ljudi razumjeti da jedan glazbenik koji je izgubio sluh, može skladati?

Beethovenov karakter je zbog dugododišnje bolesti i sve jače gluhoće postao još teži, pa ga je i okolina sve negativnije gledala. A pred kraj života je zbog gluhoće morao sa sobom nositi  knjižicu s napisnim osnovnim riječima, da bi s ljudima uopće mogao komunicirati.