Bilo jednom razdoblje velike nevolje i suše. Preko 60 milijuna ljudi se dalo na put bježeći od rata, gladi i progona. U isto vrijeme su političari u Njemačkoj, zemlji meda i mlijeka, došli na ideju kako pomoći svim ovim ljudima u nevolji. Spasonosna formula glasi: boriti se protiv uzroka zbog kojih ljudi napuštaju svoje domove.

No krajnje je vrijeme prekinuti s ovom političkom bajkom. Jer ona ne samo da počiva na velebnom činu precjenjivanja vlastitih mogućnosti nego i jasno ogoljuje do koje mjere se radi o potpuno pogrešnoj procjeni.

Da kratko podsjetimo: još je 23. svibnja 1993. temeljno pravo na azil u Njemačkoj znatno ograničeno. Rečenica „Politički progonjeni uživaju pravo na azil" u Članku 16 Njemačkog ustava otada više ne vrijedi za zemlje Europske unije i one zemlje u kojima je na snazi Ženevska konvencija o izbjeglicama.

25 godina „kompromisa o azilu"

No 25 godina nakon tog „kompromisa o azilu" broj žitelja ove planete koji su u bijegu se popeo na 70 milijuna. I to unatoč rastućim izdacima za međunarodnu razvojnu pomoć. Samo u Njemačkoj su ovi izdaci od 1993. porasli s 0,35 na sedam posto BND-a.Tada je povod za promjenu Ustava bio rat u Bosni i Hercegovini i pritisak vezan uz dolazak izbjeglica iz ove zemlje. Otada se kod njemačkih političara ustalila mantra čija formula glasi: umjesto prihvata sve većeg broja izbjeglica, potrebno je više pažnje posvetiti suzbijanju uzroka zbog kojih se ljudi daju u bijeg. 

Malo više skromnosti, molim!

Kolikogod je ovaj trend za pohvaliti, dovoljan je i kratki pogled na krizna žarišta na svijetu da bi se došlo do zaključka da je novac samo jedan od elemenata u borbi protiv razloga izbjeglištva. Diktatore, kleptokrate i ratne huškače je nažalost teško impresionirati humanitarnom pomoći ili raznim Marshall planovima. Ni rat u Siriji, isto kao ni rat u Jemenu a ni protjerivanje Rohindža i Mjanmaru se ne daju spriječiti novcem. A rat u Iraku je pokazao: uzroci izbjeglištva teško se daju spriječiti kada ih proizvodi upravo sama  „Koalicija voljnih" pod vodstvom SAD-a. 

No bez brige: ovo nije poziv na političku apatiju ili kraćenje razvojne pomoći. Ovo je poziv na više političke skromnosti i smjernosti. I političke usklađenosti. Jer mimo sve ratne diplomacije i razgovora diktatora postoje mnogi načini kako se boriti protiv uzroka izbjeglištva. Nažalost se oni ne koriste.

Gladni mali poljoprivrednici

Lista primjera nepružanja pomoći je duga. Tako bi npr. senegalski ribari mogli živjeti od svog ulova ribe kada flote ribarica-tvornica pod zastavom neke od članica Europske unije ne bi pustošile mora ispred zapadne Afrike. Mali poljoprivrednici Afrike ne bi gubili svoje egzistencijalne temelje kada EU ne bi masovno pod nekonkurentno niskim cijenama izvozio svoje subvencionirane poljoprivredne proizvode u Afriku.

Primjera ima još: Njemačka bi mogla pridonijeti smanjenju globalnog zatopljenja kada bi osjetno smanjila emisije svojih stakleničkih plinova, prije svega ugljičnog dioksida. Jer ekstremne vremenske (ne)prilike pospješuju stvaranje pustinja a podizanje razine mora ionako u nevolju tjera najsiromašnije od najsiromašnijih. I na kraju, kada njemačka vlada ne bi odobravala prodaju oružja Saudijskoj Arabiji, Alžiru, Turskoj i ostalim kriznim žarištima to bi znatno pridonijelo njezinoj vjerodostojnosti.

Koliko dugo će još imati prednost argumenti poput: Njemačka bi izgubila mnoga radna mjesta kada ne bi izvozila oružje u krizna područja ili: zaštita klime opterećuje industriju.

I mi građani i birači moramo dati odgovor na ovo pitanje. Jesmo li spremni preispitati svoja dosadašnja mjerila za blagostanje i životnu kvalitetu? Ovo političko neugodno pitanje dosad nije odgovoreno. Umjesto toga se uvijek iznova priča bajka u borbi protiv uzroka izbjeglištva. Isto kao i prije 25 godina. Porazna činjenica za jednu bogatu zemlju.