Davorin Radić, akademski slikar i profesor na zagrebačkoj Školi primijenjene umjetnosti i dizajna jedan je od najistaknutijih stvaratelja suvremene hrvatske likovne umjetnosti, autor iznimnog opusa koga čini nekoliko snažnih ciklusa, autor o čijem je svestranom radu i dosegu visokih rezultata objavljeno niz monografija posvećenih uljima, akvarelima,crtežima, slikar koji je izlagao na brojnim zapaženim samostalnim izložbama u domovini i inozemstvu.

Na nedavnoj retrospektivi u Modernoj galeriji izložio je uz ostala odabrana djela i seriju ulja, većih formata s apstraktnim motivima.

Doista i u ovom, nefigurativnom ciklusu Radić se i dalje služi svojom prepoznatljivom kolorističkom paletom, snažne ali i odmjerene geste i kontroliranog nanosa boje jer boja je važna ali nije najvažnija, ona je samo u funkciji složene simbolike Radićeva bogata opusa.

Prvi je dojam, razgradnja do sada poznatoga i preoblikovanje već oblikovanog, u novu formu, u novi sadržaj, s prikrivenom simbolikom, pa nam se može učiniti kako Radić na platnu bilježi egzistiranje raznolikog bilja s već uvenulim cvijetovima usred prostorije ili tvori moguća obličja koja će uskoro iznjedriti budućnost ili je to samo sjećanje na završetak putovanja u krajeve iz kojih slikar nikada nije ni otišao i sada se oni njemu ponešto čine neobičnim, jedva prepoznatljivim.

Radić na velikom formatu platna slaže nove forme, naizgled uznemirene, razasute, razgrađene, demontirane u kolorističkom bljesku ( vrisku ) boja i čini se portretira ljude, poznanike za stolom, s njihovim svakodnevnim pokretima i izgovorenim riječima u jednom običnom šarenom danu, kada je svjetlost dana poduprla nježnost boja, s očima koje nas netremice promatraju i razmišljaju, tko smo to mi, mi koji stojima ispred platna s kistom u ruci, dok ptice, koje sliče paunima promiču ispod stola glasajući se pomalo stravičnim krikovima, ne obazirući se mnogo na osobe koje okružuju stol izmjenjujući visoke glasove pohvale ili se ljute, galame, paun je već odšetao i u pozadini raskrilio svoj fantastični rep, dok ga oni promatraju svojim zavidljivim očima.

Taj neobični svijet i flore i faune i čovjeka i svijeta oko njega, u središtu je Radićeva zanimanja u novom, apstraktnom, nefigurativnom ciklusu koga čine slike s pomalo uznemirujućim osjećanjem dok ih promatramo, nastojeći prodrijeti u dubinu, razotkriti skrivenu autorovu šifru koja će nam omogućiti da jasno i bez ustezanja pročitamo, vidimo jasno svaki potez, svaki trag boje u ovim nesvakidašnjim interijerima.

No, svatko od nas, prepoznao bi, pronašao bi u novim Radićevim slikama, samo njemu svojstvene, drage ili nesklone znakove s prijanjajućim bojama i zaključio kako je zapravo samo on u pravu jer samo je njegove tumačenje ispravno.

Istodobno, možemo u seriji novih slika ipak predosjetiti stanovite figurativne oblike kotrljajućih, gibajućih tijela raširujuće žućkaste magle, koja se sporo, jedva nekako, širi iz središta prostora, nastojeći prekriti cijeli volumen.

Radić vješto gradi novi metafizički svijet koji se pojavljuje kao logični korak u osobnom umjetničkom razvoju,ciklus u njegovim zrelim autorskim godinama, koga ne čini samo nekoliko, već preko stotinu slika, koliko ih je naslikao u proteklom razdoblju, osjećajući kako je još uvijek samo na početku, tek se otisnuo od obale, pučina je još daleko.

Valja također pripomenuti kako se ovaj novi ciklus pojavio kao posve prirodna pojava, u vremenima kontinuiranog rada na nizu ciklusa od mitoloških scena, aktova, gradskih veduta, autoportreta,portreta kao još jedno viđenje i doživljavanje svijeta.

Radićev novi ciklus razgrađenog svijeta polako se taloži sa slike na sliku, oslobađajući slikara drevnih dojmova, otvarajući ga nadolazećim senzacijama budućnosti.

Ipak ne mogu se oteti uplivu jedne misli, kako je slikar iskoristio, ujedinio svu svoju vještinu i talent, svo svoje mnogostruko iskustvo ,trošeći i koristeći raznolike motive, od aktova do veduta i preoblikovao ih nefigurativnom izrazitom kolorističkom gestom u novu stvarnost.