Antun Vuksan pripada samom vrhu aktualne hrvatske likovne umjetnosti,autor je impozantnog opusa ulja i akrila, akvarela i pastela, donedavno je predavao na zagrebačkoj Školi za primijenjenu umjetnost, bavio se intenzivno i freskoslikarstvom a i danas je aktivan, slobodno se može reći, svakodnevno slika.

Prije stanovitog vremena imao sam osobno, iznimno zadovoljstvo da mi Vuksan pokaže novi ciklus, izveden u različitim tehnikama ( od ulja do crteža), na uobičajenim formatima, koji su kako pogodni za galerijsko izlaganja a tako i za stanove.

Antun Vuksan ostao je vjeran svojim omiljenim motivima, kuće na brdu koje tiho okružuju crkvu i zvonik, unaokolo je voda, rijeka ili more ili pak šuma, obrubljujući uzvisinu,tema dvoje ljubavnika, snažno se drže za ruke, kao da se boje nadolazećeg, naslućujućeg rastanka, opušteni ili pak uznemireni ljudi u grupi na trgovima,mrtve prirode, otmjene i izrazito koloristički razlistane.

No, ipak se može uočiti sasvim određena promjena, slojevi koji čine sliku sada su reducirani, kuće na uzvisini sada su okružene magličastim isparenjimam crtež je pojednostavljen, tek obrisi, no svejedno prepoznatljivi topli i ugopdni, dobrohotni, prihvatljivi, s još uvijek pravom"vuksanovskom"atmosferom.

Dojma sam kako se Vuksan sprema na ciklus posve nefigurativni, znatno udaljen od onoga što je dugi niz godina radio i bio u tome uspješan ai naravno prepoznatljiv i cijenjen.

Naravno, slikar dok je živ putuje za svojom „čarobnom i jedinstvenom, unikatnom"slikom, beskompromisno istražujući sve mogućnosti, neprestano u potrazi, od motiva do kolora, od inspiracije do svakodnevne navike.

Antun Vuksan prepoznaje se ponajprije po specifičnom i originalnom crtežu, otmjenom motivu, izbalansiranom likovnom rješenju, po slikarstvu koje je na svaki način posve izdvojeno u suvremenoj slikarskoj produkciji jer doista nitko ne slika, ne očitava kao on, finu, fragilnu atmosferu koja natkriljuje, okružuje prostore intimnih ili nevažnih doživljaja, zapamćenih i oživotvorenim u njegovim ciklusima.

Možda je na slikar ponešto prikrio, sakrio tom izmaglicom vidljivo lice grada, vodotoka, trga i zakrilio ga ispred radoznalih očiju, čuvajući ta dragocjena mjesta sjećanja, dajući im pomalo tajanstveni karakter.

Živahnost odmjerenog kolora vrlo je nazočna i u vom, najnovijem ciklusu, doista, intenzitet kolora nije se nimalo smanjio.

Opus Antuna Vuksana u cjelosti je posvećen životu, emocijama, sjećanjima, neprekidno se suprostavljajući nadirućem i zlogukom zaboravu, nježan je i profinjen, rijedak.