U travnju 1945. političari iz cijelog sveta okupili su se u San Francisku kako bi osnovali Ujedinjene narode. Na sastanku su lideri Brazila i Kine predložili stvaranje još jedne svjetske organizacije koja bi bila posvećena globalnom zdravlju, a ne globalnoj politici. Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) formirana je tri godine kasnije, 7. travnja 1948. godine kada je njen statut stupio na snagu.

Tu je naglašeno da svako ljudsko biće ima pravo na zdravlje, „bez razlike u rasi, religiji, političkom uvjerenju, ekonomskom ili socijalnom statusu", te da je „zdravlje svih naroda fundamentalno za postizanje mira i sigurnosti. "

Sjedište organizacije je u Ženevi, a postoji šest regionalnih ureda kao i 150 ureda u zemljama širom svijeta.

„Bez sumnje, u budućnosti ćemo doživeti sve češće i ozbiljnije zdravstvene prijetnje", rekao je za DW Wafaa El-Sadr, profesor epidemiologije i medicine na Sveučilištu Columbia u New Yorku. „Moramo naporno raditi na okupljanju svih, kako bismo se suočili s ovim zdravstvenim prijetnjama. To znači da trebamo razmišljati izvan nacionalističkih prioriteta i udružiti se oko zajedničkih prioriteta. A što je najvažnije, to znači podršku organizacijama poput SZO koje rade za kolektivno dobro."

U svojoj 75 godina dugoj povijesti organizacija koju od 2017. vodi generalni direktor Tedros Adhanom Ghebreyesus, postigla je neke velike uspjehe - ali ima i neke neuspjehe.

Iskorjenjivanje velikih boginja

Jedan od najvećih uspjeha SZO ostvaren je 1980. godine, kada je organizacija zvanično objavila da je iskorijenila vijekovima staru zaraznu bolest - velike boginje. El-Sadr naglašava da „iako su u ove napore bili uključeni i drugi, SZO je odigrala ključnu ulogu u okupljanju sveta oko tog cilja"

Christoph Gradmann, profesor povijesti medicine na norveškom Sveučilištu u Oslu, kaže da je iskorjenjivanje velikih boginja savršen primjer dobrog funkcioniranja SZO kada postoji politički dogovor. „Kada se države članice ne slažu oko toga što treba činiti, organizacija je paralizirana", rekao je Gradmann. „Tijekom Hladnog rata, postojala je široka suglasnost u dva bloka da je iskorjenjivanje velikih boginja cilj kojem se treba posvetiti. Tada je SZO zabilježila svoje najveće uspjehe."

Izbijanje ebole 2014. u zapadnoj Africi: neuspjeh SZO-a?

S druge se strane mnogi stručnjaci slažu u ocjeni da je izbijanje ebole 2014. u Gvineji, Liberiji i Sijera Leoneu primjer manje dobro obavljenog posla SZO-a. Organizacija je, između ostalog, kritizirana zato što nije reagirala dovoljno brzo na epidemiju.

Ali El-Sadr kaže da je veliki dio kritika nakon izbijanja epidemije, okončane 2016. godine, posljedica nerazumijevanja toga kako funkcionira SZO.

„Postojala su nerealna očekivanja od SZO preuzme sve u svoje ruke u pogođenim zemljama kako bi se suočile s epidemijom", rekao je El-Sadr. „No to nije u okviru našeg mandata. Naša je uloga usmjeravanje odgovora, razvijanje smjernice, ali ne i intervencija u pojedinim zemljama i pomoć u rešavanju specifične zdravstvene prijetnje."

„SZO je demokratska organizacija", potvrđuje Gradmann. „To nije svjetska zdravstvena policija stvorena za brze intervencije. Zapravo, SZO nema nadležnost za poduzimanje bilo kakvih mjera u bilo kojoj zemlji, ako ta država članica sama ne zatraži pomoć."

Učenje na greškama

Rüdiger Krech, direktor odjela za promociju zdravlja u SZO, kaže da je nakon epidemije ebole od 2014. do 2016. godine organizacija napravila značajne promjene u svojoj strukturi. Tako se sada u manjoj mjeri oslanja na nacionalne vlade za ključne zdravstvene informacije, čime se smanjuju šanse da se propusti početak još jedne ozbiljne epidemije.

„A također surađujemo s tehnološkim kompanijama", rekao je Krech za DW. „One nam mogu dostaviti informacije o izbijanju zaraze prije nego što dobijemo zvanične vladine informacije. Koristimo i satelitske snimke svemirskih agencija poput ESA i NASA, koje nam mogu pokazati regije u kojima mnogi ljudi imaju visoku temperaturu."

Neuspeli pokušaj iskorenjivanja malarije

Odluka SZO da odustane od pokušaja iskorjenjivanja malarije šezdesetih godina prošlog stoljeća je prema mnogima velik promašaj. SZO je 1955. pokrenula Globalni program za iskorjenjivanje malarije (GMEP). 15 zemalja su u tome uspjele. Ali bilo je malo ili nimalo napretka u podsaharskoj Africi, a na mnogim mjestima je neuspeh realizacije GMEP-a doveo do ponovnog izbijanja malarije. 1969. godine program je prekinut.

GMEP je „doveo SZO na rub bankrota", kaže je Gradmann. „Države članice su gubile vjeru u program dok je još trajao i povukle su sredstva.

Jedan od razloga zašto iskorjenjivanje nije funkcioniralo, kaže Gradman, je taj što malarija nije samo ljudska bolest, već ima rezervoare u prirodi. To je razlikuje od velikih boginja.

A što je s koronom?

Neki kritičari, među njima i tadašnji američki predsednik Donald Trump, žalili su se na početku pandemije izazvane koronavirusom da SZO ne podržava dovoljno države članice u njihovoj borbi protiv bolesti. Ali stručnjaci poput El-Sadra i Gradmanna kažu da nije posao SZO poduzimanje akcije i pokretanje inicijative na vrhuncu pandemije.

„Tijekom pandemije je SZO je davala podatke i obavljala administrativne poslove", rekao je Gradmann. „Ali inicijativa za borbu protiv bolesti morala je doći iz pojedinačnih država članica. Ne mislim da je SZO igrala veliku ulogu u pandemiji."

El-Sadr naglašava da su nacionalne vlade članica zadužene za donošenje odluka o tome kako na najbolji način obuzdati pandemiju u svojoj zemlji. Imali su savjet SZO-a, ali te preporuke nisu bile obvezujuće.

SZO je „bila blokirana zbog podeljenog svijeta s nacijama koje su nametale svoje interese na račun drugih - zaboravljajući naöela koji su omogućili stvaranje SZO", kaže je El Sadr. „SZO daje preporuke - a pojedine države to mogu prihvatiti, ili odbaciti."