Kritično stanje s humusom u Slavoniji

Kad pomislimo na poljoprivredu, vjerojatno nam se svima pred očima stvara slika zlatnih slavonskih polja zasijanih samo jednom kulturom, najčešće pšenicom, kukuruzom ili šećernom trskom. Takvu industrijaliziranu poljoprivredu nazivamo monokulturom. Karakteriziraju je strojevi za obradu zemlje, sjetvu i žetvu; pesticidi za bolji prinos te visoka razina izloženosti prirodnim nepogodama, bolestima i osiromašivanje tla.

Vjerovali ili ne, oranje, kao i pesticidi uzrokuju gubitak plodnog humusnog pokrova koji je u Slavoniji pao ispod kritičnih pet posto. To znači da je potrebno više pesticida koji uzrokuju daljnje osiromašenje tla, ali i brojne bolesti u organizmima ljudi.

Moderna poljoprivreda odavno već počiva na monokulturi. Takav sustav nekoć je osiguravao brzi rast prinosa, i ubrzani rast ljudske populacije, no danas pokazuje ozbiljne probleme. Tlo je u monokulturnim sustavima često osiromašeno i degradirano, bez pokrova i bez bogatog mikrobiološkog života koji mu daje plodnost.

Monokultura stvara siromašno tlo bez mikroorganizama

Utrka za višim prinosima dovela je do pretjerane uporabe umjetnih gnojiva i pesticida koji su kratkoročno hranili usjeve, ali su dugoročno uništili prirodnu strukturu tla i njegove mikroorganizme, piše Dražen Šimleša u knjizi Ekološki otisak. Takvo tlo postaje "mrtvo" - zbijeno poput betona i sklono eroziji čim ostane golo. Učestalo duboko oranje dodatno razbija strukturu tla i uništava život u njemu; golo tlo potom lako odnosi vjetar ili ispire kiša, pa nestaje najvrjedniji humusni sloj.

Podaci pokazuju da se u dijelovima svijeta plodno tlo gubi alarmantnom brzinom - globalno godišnje nestane oko 100.000 km² plodnog tla. Prekomjerno navodnjavanje dovelo je do zaslanjivanja zemlje, a pretjerana primjena gnojiva i pesticida srozala je kvalitetu tla. Jednostavno rečeno, tlo je iscrpljeno i više ne može prirodno hraniti biljke kao nekad.

Osim degradacije tla, monokulturni uzgoj postao je ovisan o kemiji i navodnjavanju. Na poljima s jednom kulturom narušena je ekološka ravnoteža, nema prirodnih predatora štetnika ni raznolikosti koja bi držala bolesti pod kontrolom. Posljedica je stalna potreba za pesticidima - štetnici se prilagođavaju, pa se stvara začarani krug sve veće primjene kemikalija. Istovremeno, jednolični usjevi troše iste hranjive tvari iz tla svake godine, što zahtijeva sve više umjetnih gnojiva.

Poljoprivreda se loše prilagođava klimatskim promjenama

Voda je treći kritični resurs: gole oranice bez biljaka i malča ne zadržavaju vlagu, pa je navodnjavanje neophodno, naročito tijekom sušnih razdoblja. No pretjerano navodnjavanje dodatno uništava tlo (erozijom, zaslanjivanjem) i crpi dragocjene vodne zalihe. Europska agencija za okoliš upozorava da je upravo takva intenzivna industrijska poljoprivreda s input-intenzivnim monokulturama glavni krivac za mnoge okolišne probleme. Gubitak raznolikosti krajolika (nestanak živica, bara, livada), prekomjerno unošenje nutrijenata u vode, pad plodnosti tla i masovan pomor oprašivača samo su neke od posljedica pretjerane intenzifikacije. Sustav koji se temeljio na učinkovitosti i visokom prinosu sada ugrožava same temelje svoje proizvodnje - zdravo i produktivno tlo.

Napokon, tu su i klimatske promjene, koje su monokulturu izložile rizicima na koje se teško prilagođava. Promjene u obrascima oborina i temperature te sve češći ekstremi (suše, toplinski valovi, poplave, kasni mrazovi) već utječu na prinose usjeva širom Europe. Polja zasijana jednom kulturom pokazuju se izuzetno ranjivima - ako dođe pogrešan vremenski događaj u pogrešno vrijeme, čitav urod može propasti.

Poljoprivreda kao politika nacionalne sigurnosti

Primjerice, ljetna suša može opustošiti nepregledne nasade kukuruza kojima nedostaje vode, ili iznenadni kasni mraz uništiti monokulturne voćnjake. Za razliku od raznolikih sustava, monokultura nema plan B: ne uspije li ta jedna biljka, nema druge vrste koja bi popunila prazninu. Stručnjaci stoga ističu da je poljoprivreda jedan od najosjetljivijih sektora na klimatske promjene - oslanja se na stabilne vremenske prilike i zdravo tlo, kojih više nemamo u izobilju. Situaciju dodatno otežava globalna nestabilnost: rat u Ukrajini pokazao je koliko su moderni agro-sustavi ovisni o uvoznim energentima, gnojivu i stočnoj hrani, što ugrožava sigurnost opskrbe hranom.

Poljoprivredna politika postaje i politika nacionalne sigurnosti - čak je i hrvatski državni vrh nedavno naglasio da su proizvodnja hrane i prehrambena sigurnost dio nacionalne sigurnosti. Drugim riječima, ne možemo si priuštiti sustave uzgoja koji se urušavaju pod pritiskom klimatskih ekstrema ili prekida u lancima opskrbe.

Sve navedeno zorno pokazuje zašto monokultura više ne funkcionira. Tisuće hektara zasijanih jednom kulturom možda su bile simbol agronomskog napretka 20. stoljeća, ali u 21. stoljeću one postaju simbol krhkosti. Tla nam erodiraju brže nego što se obnavljaju, bioraznolikost nestaje, a poljoprivrednici postaju taoci skupih inputa i hirova klime. Nije pretjerano reći da su mnoge civilizacije u povijesti nestale onda kada više nisu mogle prehraniti svoje stanovništvo. Kako bismo izbjegli takav scenarij, potrebno je iz temelja preispitati pristup poljoprivredi.Upravo tu na scenu stupa permakultura o kojoj ćemo više reći u idućim tekstovima.