Jedva sam se stigao nadisati lisabonskog zraka koji u sebi ima nešto od arome narančine kore, a već mi je na jednome od monumentalnih gradskih trgova - na Rossiju - put prepriječio tip u zamašćenom crnom sakou, nudeći bez nekog pretjeranog opreza:
- Haš? Koka?

Došlo mi je da ga takvog sitnog, tamnog, mršavog, odgurnem koferom: iziritiralo me to što me procijenio kao narko-očajnika koji bi tako na ulici bio spreman kupiti drogu. Ali samo sam ga zaobišao, nervozno odmahujući glavom. Ubrzo bih ga vjerojatno i zaboravio da me desetak metara dalje na istom trgu nije presreo novi lik u plavoj trenirci, nudeći isto. Više nisam mogao izdržati. Malo podalje vidio sam policajca kako ležerno šeta uz izloge... Pa zar je ovo Europska unija!? Dva dilera opsjedaju turista nudeći mu opijate, a policajac okolo šeta poput nezainteresiranog pijetla. Ovamo da šaljemo djecu na maturalce, pa da nam ih natrag vrate sprženih mozgova!? Okrenuo sam se tipu u trenirci.

Uvrijeđen ovakvom anarhijom, odlučio sam svojoj novinarskoj znatiželji dati na volju. Kimnuo sam da hoću, želim kupiti. Što?

- Hašiš - rekao sam, pogledavajući prema policajcu. Hoće li sad napokon reagirati? I dalje se činilo da mu puca prsluk. A mene je diler već vodio prema kraju trga gdje smo na uglu neke ulice izvršili brzu ‘primopredaju’. Tutnuo sam mu u ruku novčanicu od pet eura, a on meni smeđu štangicu umotanu u prozirni najlon.

Da, mogu pred bilo kojim sudom posvjedočiti da sam na glavnom lisabonskom trgu kupio hašiš bez ikakvih ozbiljnijih zapreka. A, mogao sam i kokain...

Navečer sam zastao pored rijeke Tejo čiji se široki, impozantni estuarij izlijevao dalje u ocean i izmrvio hašiš, smotao ga s duhanom i zapalio. Već nakon prvog dima jedva sam se suzdržao da ne povratim u Tejo. Hašiš je imao okus zapaljene kocke za juhu.

Nekoliko dana kasnije, kada sam se već udomaćio u Lisabonu, u kvartu Alfama zapodjenuo sam za šankom razgovor s jednim policajcem u civilu koji mi je objasnio da  tipovi koji po gradovima slobodno nude hašiš i kokain nisu nikakvi dileri nego samo varalice.
- Pokušavaju zaraditi na naivnim turistima - nasmijao se policajac.
Zabilježio sam to u svoj novinarski notes i nastojao zaboraviti.

Prepustio sam se Lisabonu kao Lisabonu: hranio crne labudove u kraljevskom vrtu u Sintri, cjenkao se s ribarima u Sesimbri, vucarao se uz ocean, u zadimljenim bircuzima izlagao se melankoliji uz zvuke fada i ne sluteći da ću se ‘navući’ na novo iskušenje koje će me koštati puno više od pet eura.

Kao što Prag ima Franza Kafku, tako Lisabon ima Fernanda Pessou. Nepriznati za života, kasnije su obojica postali neka vrsta turističkih zaštitnih znakova: nema turista koji se u Lisabonu ne fotografira pored Pessoina kipa postavljenog u sjedećoj pozi ispred kavane Brasileira.

Meni fotografiranje s Pessoinim kipom nije bilo dovoljno. U toj sam se kavani povezao s Lisaboncem Jorgeom koji mi je u razgovoru naoko neobavezno natuknuo da se u njegovu vlasništvu nalazi tabakera Fernanda Pessoe. Grčevito sam se uhvatio za tu informaciju, molio ga da mi sve ispriča, kako je tabakera završila kod njega? Pessoa je umro 1935., dosta je  godina prošlo od tada... Jorge mi je strpljivo objašnjavao: njegov djed bio je teklić u trgovačkoj tvrtki u kojoj je radio Pessoa.

Pisac je bio opsjednut novotarijama i osobnim predmetima: prvi je u Lisabonu počeo pisati na pisaćem stroju, pazio je na naliv-pera, a na notese je davao ugravirati svoje inicijale. Kao strastveni pušač posebnu je pažnju pridavao, pričao mi je Jorge, tabakerama. Mijenjao ih je barem jednom mjesečno, čim bi se tabakera i najmanje okrhnula. Jednu od odbačenih uzeo je iz uredske kante za smeće Jorgeov djed...

- Meni je ta tabakera bezveze, ali ostala je od djeda i samo nam stoji u ladici. U srednjoj školi spremao sam u nju travu - rekao je Jorge.
Krenuo sam ga uvjeravati koliko bi meni značilo imati tu tabakeru, pokazivao  mu Pessoinu ‘Knjigu nemira’ koju sam ponio iz Hrvatske da je čitam ovdje u Lisabonu... Jorge me potapšao po ramenu, smirujući me.

...Evo, i sad me probolo u želucu čim sam se sjetio koliko sam eura ‘iskeširao’ za tu izgrebenu tabakeru. Pohranio sam je na policu iznad pisaćeg stola. U njoj držim i onu pločicu knor-hašiša koju su mi uvalili na dolasku u Lisabon...
Lisabone, grade ugodnih opsjena i široke rijeke!