Smrt je prilično depresivna priča, a svi se cijeli život ponašamo kao da nikada neće doći. No, kako su rekli naši stari - svima dojde smrtna vura, a u tim se trenucima obično najviše bavimo žaljenjem zbog propuštenih stvari u životu.

Ako ne vjerujete, pitajte medicinske sestre kojima je posao njega terminalnih bolesnika, pa vrijedi poslušati kakva su njihova iskustva, preciznije, za čim ljudi žale u tim trenucima.

>> Smrt zapravo ne postoji >>

Svi bi tada voljeli da su bili vjerni sebi, točnije, da se nisu prilagođavali pritisku okoline da budu ono što se od njih na neki način očekuje. Pouka - živite svoj život, a ne onaj koji su vam nametnuli drugi.

Usko povezano uz to je žaljenje za količinom vremena posvećenog poslu, što automatski znači propuštanje ostalih stvari u životu. Da, zvuči grozno, ali ako cijeli život naporno radite, stres i ostale nuspojave vjerojatno će vas odnijeti s ovoga svijeta ranije nego što ste mislili, tako da ćete stvarno propustiti gomilu genijalnih iskustava koja ste mogli steći. 

>> Smrt je samo iluzija koju stvara naša svijest >>

Uz to, ljudi bi voljeli da su imali hrabrosti suočiti se sa svojim strahovima, koji su ih zapravo cijeli život sprječavali da se posvete stvarima koje su stvarno željeli raditi i tjerali ih na prilagođavanje tuđim željama i snovima, umjesto da su ispunjavali vlastite.

Ništa manje se ne žali zbog zanemarenih prijateljstava, a možda i najveća tuga dolazi od činjenice da ljudi tek tada shvate da sami sebi nisu dozvolili da budu sretniji ...

>> Što se stvarno događa kad umiremo >>

Stoga, živite ... jednostavno živite. Onako kako stvarno želite.