Treći dugometražni film Neilla Blomkampa, redatelja hvaljenog District 9 i popljuvanog Elysiuma, kritičare nije pretjerano oduševio. Riječ je o SF uratku čija je radnja smještena u Johannesburg 2016. godine, kada su zbog visoke stope kriminala u upotrebu ušli borbeni policijski roboti koje je dizajnirao Deon Wilson (Dev Patel).

Premda sve teče kao po loju, Deon je (pro)gonjen idejom o umjetnoj inteligenciji koja bi omogućila njegovim robotima da razmišljaju, osjećaju i kreiraju. No vlasnica Tetravaala, kompanije koja Wilsonove robote proizvodi, izrazi nepatvoreni nedostatak interesa kada Deonu upravo to pođe za rukom. Tada u pravom trenutku na scenu stupaju gangsteri Ninja, Yolandi i Amerika koji dileru duguju brdo para te otmu Deona kako bi im reprogramirao policijskog robota da se bori za njih. Reprogramirati robote, doduše, ne može, no instalirati umjetnu inteligenciju u jednog od "odbačenih", otpadnih robota ionako je nešto što je namjeravao učiniti... incognito. I tako je rođen Chappie.

Da sam hladna i analitična, morala bih priznati kako Chappie, tematski i "izvedbeno", nije neki revolucionaran film. Kako mi se hladna i analitična ne da biti, reći ću - pa što onda? Ideje koje Blomkamp svojim filmom promiče i pitanja koja otvara upakirani su u zanimljivu priču o stroju kojemu je data svijest, čime mu je omogućeno rasuđivanje, prosuđivanje te sposobnost kreativnog izričaja i stvaralaštva, dok kapacitet za učenje o sebi i svijetu rezultira formacijom ličnosti, stavova i "odnosa do" sukladno okolini u kojoj "odrasta". Time se prikazuje što se točno dogodi kada se ljudsku svijest uvjetuje na to da je nasilje ne samo prihvatljiva, već i poželjna reakcija na bol koju nam drugi nanesu ili nepravdu koju osjećamo, s naglaskom na činjenicu da su za to uvjetovanje zaslužni upravo oni ljudi kojima vjerujemo te čiju ljubav i potvrdu želimo.

Cijelu recenziju pročitajte na FAK portalu.