Vozači u Europi u nevjerici trljaju oči: ljeti, kada se najviše putuje, cijena goriva na benzinskim crpkama obično raste. Ove godine, međutim, cijena je stalno niska. Razlog je rat oko cijena sirove nafte. Širom svijeta crpke na naftnim poljima rade bez prestanka. Informacijska služba naftne branše OPIS je priopćila da je u srpnju vađeno 350.000 barela dnevno. I pored toga, neke zemlje nastavljaju s eksploatacijom u ubrzanom tempu. Na primjer Saudijska Arabija je povećala količinu za čitavih 50.000 barela dnevno.

Gospodarski stručnjak Thomas Mayer za DW govori o upotrebi „naftnog oružja" koje nije prijetnja za potrošače na Zapadu, već za konkurenciju i politički nepodobne susjede. „Glavni cilj je da se potuče konkurenciju koja se bavi frakiranjem, posebno u SAD-u", kaže Mayer koji je ranije bio glavni ekonomist Deutsche Banka: „Drugi cilj je da se spriječi da Iran na tržištu nafte ponovo postane jak igrač."

Povratak Irana na tržište

Iran je, poslije pooštravanja sankcija 2012. godine, bio u najvećoj mjeri odsječen od međunarodnog tržišta nafte. Proizvodnja je u toj zemlji drastično smanjena, a izvoz se prepolovio. To se promijenilo poslije potpisivanja sporazuma o iranskom nuklearnom programu. Početkom godine toj zemlji su ukinute naftne sankcije. Azadeh Zamirirad iz berlinske Zaklade znanost i politika za DW je rekao da Iran slijedi tri cilja: „Prvi, da se proizvodnja nafte dovede na razinu koju je imao prije sankcija; drugi, da se što prije vrati izgubljeni udio na tržištu; i treći, da se osiguraju izravne strane investicije u slabu infrastrukturu u energetskom sektoru."

Niska cijena nafte otežava postizanje tih ciljeva. Uz to treba dodati i da Iran u odnosu na Saudijsku Arabiju ima dvostruko veće troškove eksploatacije nafte. U Saudijskoj Arabiji vađenje jednog barela iz zemlje košta 14 dolara, a u Iranu - 30 dolara. U Rusiji to košta više od 50 dolara. „Iz perspektive Teherana, Saudijci žele svim silama spriječiti političko i gospodarsko jačanje Irana", kaže Zamirirad: „Teheran je uvijek optuživao Rijad da namjerno spušta cijenu nafte."

Pri tome zbog niske cijene nafte i sama Saudijska Arabija trpi štetu. Ta zemlja je još više ovisna o izvozu nafte nego Iran koji ima raznovrsnije gospodarske mogućnosti. Zato je i nova godina za Saudijce počela vrlo neuobičajeno - osjetnim povećanjem cijene benzina. Poskupjeli su i dizel i kerozin, kao i plin, struja i voda.

Saudijci previše moćni

Sebastian Sons iz Njemačkog društva za vanjsku politiku (DGAP) smatra da je strategija održavanja niske cijene sirove nafte koju provodi Rijad - opasna. Državni proračun se stanjio, a socijalni problemi koji postoje već desetljećima i dalje nisu riješeni. To su, kako kaže Sons, visoka stopa nezaposlenosti među mladima, nedostatak orijentacije, velika ovisnost o stranoj radnoj snazi, veliki državni sektor.

I drugi izvoznici nafte imaju problema zbog saudijske strategije, dodaje Sons. Ali, njihova riječ se ne čuje zbog velikog utjecaja koju Saudijska Arabija ima u organizaciji proizvođača nafte OPEC: „Saudijci ne prihvaćaju nijedan prijedlog i uzurpirali su moć odlučivanja u OPEC-u - druge zemlje im se ne mogu suprotstaviti."

Rat cijenama je počeo na ministarskom sastanku OPEC-a u studenom 2014. Tada je pitanje glasilo: kako reagirati na povećanje obujma frakiranja u SAD-u i povratak Irana na tržište nafte. Tehnologija frakiranja, koju ekološki aktivisti žestoko kritiziraju, za samo nekoliko godina je od SAD-a napravila trećeg po snazi proizvođača nafte na svijetu, odmah iza Saudijske Arabije i Rusije. Između 2010. i 2015. je SAD gotovo udvostručio proizvodnju nafte.

Za Leona Leschusa to povećanje proizvodnje u SAD-u je glavni razlog pada cijena između sredine 2014. i početka 2016. Ovaj stručnjak za naftu na Hamburškom institutu za svjetsko gospodarstvo podsjeća da su cijene u to vrijeme sa 100 dolara pale na manje od 30 dolara po barelu. Saudijska Arabija nije smanjivala svoju proizvodnju da bi održala pritisak na američke konkurente. Jer, frakiranje je skuplje od vađenja nafte iz pustinjskog pijeska.

Neuspjeh u Dohi

Posljednji pokušaj stabilizacije cijene nafte je propao sredinom travnja u Dohi. Sastali su se predstavnici 18 zemalja koje proizvode naftu, a sa njima je bio i predstavnik Rusije koja nije članica OPEC-a. Trebalo je postići dogovor o održavanju proizvodnje na razini iz siječnja 2016. Na sastanku nije bilo Iranaca, premda je njihova delegacija pozvana. Oni su rekli da neće ograničavati količinu proizvedene nafte sve dok ne dostignu razinu proizvodnje koju su imali prije sankcija, dakle 2011. godine. Većina drugih zemalja je bila za ograničavanje. Ne i Saudijska Arabija. Sporazum je propao zbog držanja Rijada.

„Nafta kao oružje", kaže Sebastian Sons, „ne služi samo očuvanju udjela Saudijske Arabije na tržištu. Cilj je i da se sputa Iran, suparnik broj jedan." Tomas Mayer ne očekuje da će se rat cijenama nafte skoro završiti. Jer „ponuda se ne smanjuje. Istovremeno je potražnja relativno slaba." Dokle god je tako, potrošačima će biti lijepo.