Prijateljski, tako je, kako se može čuti, predsjednik Recep Tayyip Erdogan u ponedjeljak primio u Istanbulu saveznu kancelarku Angelu Merkel. To je prava umjetnost, jer je njegov savjetnik Yigit Bulut prije sastanka s kancelarkom u intervjuima otvoreno prijetio da bi Turska mogla odustati od provođenja dogovora s Europskom unijom ukoliko se njegovoj zemlji u predstojećim razgovorima ne izađe u susret.

Turska puca od snage, te se izjave može shvatiti možda i kao iracionalne, ali za Merkel je to jednostavno realnost koju je već odavno morala primiti k znanju. Njoj Turska treba, u ovom trenutku nema alternative „dealu" s Erdoganom u izbjegličkoj politici. Erdogan to zna i s užitkom celebrira svoju novu moć.

I već je spremna pozornica za sljedeći Erdoganov adrenalinski nastup: početkom lipnja u Bundestagu će se raspravljati o rezoluciji o turskom genocidu nad Armencima, i već sad se s priličnom sigurnošću može očekivati sljedeći izljev bijesa. To Erdogan sve radi naravno ne samo s ciljem da bi razljutio Njemačku i druge članice EU-a, ali Merkel mu je u politici prema izbjeglicama dala dodatnu moć. A netko poput Erdogana ne oklijeva tu moć i iskoristiti.Gotovo iz dana u dan za to postoje primjeri: pravosudni rat protiv njemačkog satiričara Jana Böhmermanna (i brojnih drugih), uhićenja novinara, ukidanje imuniteta kurdskim zastupnicima u turskom parlamentu, kako bi se i njih moglo strpati u zatvor.

Simbolika za njemačku publiku

Za publiku kod kuće Merkel se u nedjelju, već na početku posjeta Istanbula, sastala s predstavnicima civilnog društva - ali ne s kurdskim predstavnicima i progonjenim novinarima. U intervjuima je izrazila zabrinutost zbog unutarnjopolitičke polarizacije u Turskoj, i odmah na brzinu dodala kako ne odustaje od dogovora u vezi s izbjeglicama.

I što sad? Nakon razgovora s Erdoganom jasno je samo da taj susret nije mogao razjasniti sva otvorena pitanja. I da je vrlo neizvjesno hoće li 1. srpnja doista biti liberaliziran vizni režim za turske građane. Ali to smo zapravo znali i prije sastanka u Istanbulu.

Samo interesi

Već je puno toga napisano o tome da se Merkel „predala" u ruke egocentričnog turskog predsjednika. Kancelarka nije pretjerano romantična, ona se ne libi ni vođenja politike čiji je cilj ostvarivanja vlastitih interesa, a njezina trenutna računica glasi: šteta koja nastaje ako propadne „deal" s Erdoganom je veća nego gubitak vjerodostojnosti do kojeg je već došlo - zato što i dalje prijateljski razgovora s vlastodršcem u Turskoj.

To možda zvuči cinično, ali je trenutno možda i jedino što preostaje kancelarki. Propadne li njezina europska izbjeglička politika (ili ono što je od izvornog plana još preostalo), onda je ugrožen i njezin položaj u Njemačkoj. A to ona, nakon deset godina provedenih na kancelarkoj dužnosti, jednostavno ne želi doživjeti.