Kad useliš u (novi) stan, obično frižider bude prazan. Pa prvo što staviš u njega bude par sikspeka piva za radnike koji ti donose stvari, popravljaju štekere koje ljudi razbijaju k’o na normu, montiraju lustere i tako to. Doduše, meni je većinu toga napravio dragi susjed koji ne pije pivo. I još mi donese energetske kolačiće da ne crknem od gladi između dostavljenih pizza koje podgrijavam u mikrovalnoj drugi dan. To zato jer sam solo i nemam dodatne snage pored svoje vlastite, a k tome sam žensko. Kakvo-takvo.

A kako s posla dođem u neko nedoba, odgađam onaj prvi veliki šoping hrane koliko god to ide. Uvijek se nađe nešto za prigristi kroz dan, sve do vikenda. Ako preživiš prvi vikend na minimalcu hrane (pahuljice i mlijeko i isprobavanje lokalnih dostavljača... dostavljenih pizza) tako možeš preživjeti do amena. Jedino što baš nije zdravo.

Pokvareno mlijeko

Pa sam tako danas kapitulirala i preživjevši uobičajenu vrtoglavicu pred kraj radnog vremena, poradi koje obično nemam snage ništa nego se srušiti u nesvijest s laptopom na krevetu, otišla sam po špežu. Oh, pardon, špeceraj. Kaj, pak.

Ajmo se vratiti pet godina u rikverc. Špeža svakih desetak dana, manje-više uvijek iste stvari. I redovno račun ispod 500 kuna. Hrana and stuff za - dvoje. Uvijek po četiri pune velike vrećice i sikspek vode. I uvijek se sve može donijeti iz auta do stana u jednoj turi, makar ruke otpadaju. Dva para ruku.

Back to reality. Ovaj put kupujem samo hranu. Nema drogerije, deterdženata, šampona, tjednika i tako to. I postane zanimljivo već tamo negdje na početku.
Da se razumijemo, ovo sam htjela pisati pred godinu dana, kad sam prvi put uselila sama u stan. A možda sam i pisala, ali se ne sjećam. Nebitno sad.

“Ja bih uvela antiporez na samce. Naime, ako ja od jedne plaće moram sve plaćati po punoj cijeni, sve skuplje u startu (vidi sve gore navedeno), a k tome nemam nikakvih poreznih olakšica, normalno je da se moram pet puta više truditi zaraditi više novca.”  

Elem, zanimljivo postaje već u startu, tamo negdje kod maslina. A isti se problem nastavlja do kraja. Najmanji paketi su najskuplji, jasno. Ako kupim veći, znam da ću baciti jer znam koliko jedem i koliko nemam volje jesti iste stvari redovno. Pa se nekad zapalim za paštu s tunom, obožavam je mjesec dana, pa nakon mjesec dana skužim da je glupo kupovati po jednu-dvije konzerve tune pa na akciji kupim odmah desetak komada da smirim dušu. Pa čim dođem doma shvatim da sam se zasitila tune i tih mi desetak konzervi stoji godinu dana u frižideru, dok ih ne dam starcima ili ih bacim u onu kutiju za povrće na dnu frižidera ili na zadnju policu u špajzi, samo da ih više ne gledam. To zato jer su trajne. Po istom principu se zasitim marmelade pa se upljesnivi. Ili egzotičnih začina, pa ih bacam. Ili usoljenih inćuna. Ili umaka od pomidora. Ili... Primjenjivo je otprilike na sve.

Jaja su posebno zanimljiva. Kako ih baš i ne jedem često, a redovno mi trebaju kad ih nemam, ono kad se sjetim peći palačinke some idle Tuesday at 9 pm, dobro je imati ih u frižideru. Pa sam bila jako sretna kad sam onomad davno vidjela da ih prodaju u pakiranju od pola tuceta. To su četiri manje za bacanje od uobičajenog. Negdje sam pročitala da jaja mogu izdržati bar dva mjeseca na hladnom. Kad sam kasnije skužila da imam ista jaja bar četiri mjeseca u hladnjaku, nisam se usudila testirati jesu li jestiva. A danas sam, želeći stvoriti normalno prvo punjenje hladnjaka, htjela kupiti i par jaja. Al’ klinac u tom supermegastoru nema ništa osim pakiranja od deset. Jebiga, nisam ih kupila.

Živjela kemija!

Margarin, maslac, vrhnje za kuhanje i slične stvari s relativno kratkim rokom trajanja obično trošim - ne. A moraš ih imati. Dokazala sam da maslac može biti uredno jestiv i više od šest mjeseci nakon isteka roka trajanja. Živjela kemija.

Trajno mlijeko, kad se otvori, može stajati sigurnih dva tjedna u hladnjaku i neće se pokvariti. Ali kad se pokvari, to nema veze s mlijekom, kiselim, pokvarenim.  (METRO)