Niz tajanstvenih likova, naslućujućih portreta u novom ciklus akademskog slikara Damira Medvešeka u kombiniranim tehnikama, otvara mnoštvo pitanja, ako su portreti, zašto nema lica, zašto lik nije prepoznatljiv.

U izvrsnoj kombinaciji s apstraktnim elementima, slikar je ugradio jasno ali prozirno lica, slikajući portret u karakterističnoj pozi, s osebujnom gestom i položajem, ruku, nogu, glave.

Ponegdje se ipak opažaju crte lica, jasne i čvrste, a ponegdje je uočljiva samo bjelina.

Naslućujući portreti Damira Medvešeka neprijeporno ukazuju kako se s lica ne čita sve, ne očitava i ne sve ono što nas zanima o toj osobi.

Slikar kaže, više je prepoznatljivosti u jednoj gesti ili pokretu ili stavu tijela nego na licu slučajnog modela ili namjerno odabrane osobe.

Portreti bez lica, samo tijelo i sve ono drugo, nižu se jedan za drugim u ovom izazovnom ciklusu Damira Medvešeka, koji primarno odaje dojam duboke uronjenosti u apstrakciju,

Cijeli ciklus možemo doživjeti i kao igru slikara, on bi se igrajući, mijenjao poznata lica u nepoznate likove, dajući im istodobno i drugi, drugačiji karakter.

No dok razmišlja, kome i kakvo novo lice, tijela su definirana, geste su tu, lica neka ostane posve bijelo, gledatelji mogu sami odlučiti kome će dati koje lice.

Crne, bijele, sive, crvenkaste, zlatne plohe izmjenjuju se u laganom ritmu u tvorbi tijela bez lica, u stvaranju zanimljivih nevidljivih portreta.

Akademski slikar Damir Medvešek virtuozno portretira svijet i svoju okolinu, nastojeći svakome liku dati njegov posebni, nesvakidašnji karakter, pa makar to bili prozoirni obrisi lica.