Lišće to radi s lakoćom. A mi ako želimo stvoriti čistu energiju trebamo samo imitirati proces kojeg biljke obavljaju svakodnevno - u fotosintezi biljke dobivaju šećer i kisik, sve zahvaljujući vodi i svjetlosti. Taj se fenomen svakodnevno odigrava pred našim očima od jutra do mraka, ali u kemijskom smislu on je tako kompleksan da ga još nismo uspjeli u potpunosti shvatiti. A kamo li imitirati. Međutim, skupina talijanskih stručnjaka na dobrom je putu da preskoči taj sveprisutni kamen spoticanja kojeg nazivamo čistom energijom. Stručnjaci dolaze s nekoliko sveučilišta (Trst, Padova, Bologna). Oni su u časopisu Nature Chemistry objasnili kako izraditi posebnu vrstu katalizatora uz pomoć kojeg bi se moglo izvesti razdvajanje molekule vode u kisik i vodik; ovaj potonji se može koristiti kao energent za pokretanje motora. Dakle, tajna čiste energije leži u izdvajanju vodika iz vode.

Kako objašnjavaju koordinatori istraživačkog projekta Maurizio Prato i Marcella Bonchio, molekula vode (H2O) se „iz kemijske točke gledišta stvara reakcijom vodika i kisika u procesu u kojem se oslobađa velika količina energije", a na sličnom principu rade i gorive ćelije. Ali obrnuti proces, cijepanje molekule vode kako bi se došlo do vodika, čistog gorivog plina, dan danas je jedan od glavnih ciljeva kako ovog tako i brojnih drugih projekata.

Prato napominje da su elektrode napravljene u Italiji i da ustvari predstavljaju nano-cjevčice od ugljika koje iz vode, pa čak i morske, izdvajaju vodik. Proces, kako je stručnjaci nazivaju, „umjetne fotosinteze", je očito moguć pa ga sad još samo treba usavršiti. U sustavu kojeg su osmislili Prato i njegova ekipa glavnu ulogu igraju spomenute nano-cjevčice koje su promjera točno 25 nanometara.

U prirodi alge i listovi biljaka svoje energetske potrebe za cijepanje molekula vode zadovoljavaju uz pomoć enzima PsII. A njegova struktura je toliko kompleksna da ju čovjek vjerojatno nikada neće moći kopirati. Međutim, ono što nano-cjevčice trebaju obaviti je upravo zaobići tu prirodnu kompleksnost i na praktičniji način izdvajati vodik i kisik iz vode; bez suviše potrošnje energije (znači na niskim temperaturama i pod razumnim troškovima).

Ključ prelaska na čistu i jeftinu, ali zadovoljavajuću energiju leži u pronalaženju najboljeg mogućeg katalizatora, precizira Prato. Talijanski katalizator ima 'srce' u kojemu dolazi do željene reakcije, sve zahvaljujući sinergiji četiri atoma rutenija. Tu se atomi i elektroni vode prebacuju bez ikakvih problema, znači uz malu potrošnju energije. Četiri atoma metala u funkciji katalizatora usađeni su u nano-cjevčice. Ipak, čak i uz ovakvu tehnologiju motori na vodu su još daleko od stvarnosti, ali smo im iz dana u dan sve bliže.