U teška vremena ljudi se često spuštaju na koljena i dozivaju boga ili neku višu silu da im pomogne. I zbog toga nisu pogriješili jer molitva zaista može olakšati život, što je utvrđeno i znanstvenim istraživanjima. Većina ljudi se, prema istraživanju Pew centra, moli u teškim situacijama, u vrijeme bolesti, kad osjećaju tugu ili bijes i tako dalje. Isto tako većina ljudi misli da je bog (nevezano za religiju) svakodnevno uključen u njihov život i da brine o njihovom osobnom blagostanju. Novo istraživanje objavljeno u časopisu Social Psychology Quarterly za cilj je imalo analizirati kako molitva poboljšava mentalno stanje i donosi olakšanje. Rezultati sugeriraju da molitva može imati pozitivno djelovanje na način da odvlači misli s negativnog, a može poslužiti i kao svojevrsna mentalna vreća za boks za izbacivanje frustracija.

Shane Sharp, sociologinja sa Sveučilišta Wisconsin-Madison, provela je iscrpne intervjue sa 62 žrtve iz nasilnih veza u koje su bile dobi između 19 i 72 godine različite geografske, obrazovne i rasne pozadine, uglavnom kršćanske vjeroispovijesti. Pokazalo se da bog, Bog ili neka druga religijska figura djeluje poput sustava oslonaca u teškim životnim situacijama. Subjekt štovanja često ima osobine poput moći, brižnosti, susretljivosti i ljubavi koji su ljude privlačili i poticali ih da ga traže. No bog je za razliku od ramena za plakanje prijatelja i obitelji uvijek i svugdje dostupan, naglašava Sharp u izjavi za Live Science.

„Ako su [žrtve] htjele izbaciti svoj bijes prema partneru zlostavljaču, rezultat bi najvjerojatnije bilo povećanje nasilja. No mogli bi biti ljute na boga dok se mole bez straha od uzvraćanja", kazala je Sharp. Za sobe koje nisu religiozne rezultati potencijalno ne vrijede osim ako one ne traže neku vrstu virtualnog prijatelja ili digitalnog boga u obliku poznatih ličnosti ili bilo koga drugog tko im olakšava život u doba krize. Nadalje, Sharp kaže kako molitva pomaže i u izgradnji slike o samima sebi - žrtve nasilja iz njenog istraživanja su se u molitvama vidjele na način na koji su vjerovale da ih vidi sam bog. Obzirom da je božja percepcija prema njihovom mišljenju uvijek pozitivna, jasno je kako molitva povećava osjećaj vrijednosti i neutralizira verbalne uvrede nasilnog partnera. Međutim, Sharp primjećuje da su molitve u kontekstu nasilnih veza dvosjekli mač. Većina zlostavljanih žena je izjavila da su kroz molitvu naučile opraštati partnerima kako bi sebe oslobodile ljutnje i prijezira. To je u redu ako su žene izašle iz nasilne veze - tako mogu nastaviti dalje sa životom, ali ako su i dalje u vezi to može odgoditi njihovu odluku da izađu, a to pak može biti jako loše.

Sharp smatra kako bi se ubuduće na molitvu trebalo gledati kao na interakciju, a ne jednosmjeran čin, naročito u istraživačkim sferama jer bi ona kao takva mogla imati velike implikacije za stručnjake za mentalno zdravlje i istraživače koji se bave stanjem duha. Sharp na kraju donosi jednostavan zaključak - kako molitva vraća pozitivno razmišljanje, povećava samopouzdanje i samovrednovanje i jača mentalno zdravlje, zdravstveni stručnjaci bi je trebali razmotriti kao potencijalni oblik mentalne terapije. Ako može pomoći, zašto ne?