Stefan Wurzel iz studija ARD-a u Šangaju je i stručnjake pitao, kako uopće nazvati društveno uređenje današnje Kine. "Pravi pojam nam nedostaje", kaže Michael Pettis, profesor financija na sveučilištu Beida u Pekingu. "Zato kažemo 'državni kapitalizam' ili 'kapitalizam s kineskim obilježjima' ili 'lenjinistički kapitalizam' - možete si tu izmisliti brojne različite pojmove."

Ne zna točno reći niti Alicia Garcia-Herrero, glavna ekonomistica francuske investicijske banke Natixis koja svoj ogranak za Aziju i Pacifik vodi iz Hong Konga. "Državni kapitalizam" je primjeren jer "država dominira posvuda. Ili 'partijski kapitalizam' jer pak komunistička partija dominira državom."

No upitani stručnjaci su posve složni kako uređenje Kine nema baš ništa zajedničko sa socijalnim državama kao što je Njemačka. "Socijalno tržišno gospodarstvo stavlja u središte pažnje interesa radnika i namještenika. U Kini zaposleni nemaju gotovo nikakva prava", kaže Garcia-Herrero. "Ne smiju osnivati čak niti sindikate. Komunistička partija stvara snažni gospodarski rast tako da uskraćuje prava zaposlenima i radnicima kakve bi imali na primjer u Njemačkoj."

Novo doba i stari način razmišljanja

Nema nikakve dvojbe: Kina je neposredno nakon Drugog svjetskog rata bila najsiromašnija zemlja naše planete. Revolucija 1949. i proglašena Narodna Republika nipošto nije znala izaći na kraj s tom bijedom: po nekim procjenama, do smrti Mao Ce Tunga 1976. je u Kini život izgubilo 55 milijuna ljudi, ne samo od progona nego i od gladi.

Obrat se počeo događati tek legendarnom izjavom Deng Xiaopinga kako nije važno koje je boje mačka, sve dok lovi miševe. No i to početno, stidljivo poduzetništvo je u Kini već odavno preraslo u goleme investicije tako da investitori više niti ne znaju, gdje da produktivno ulože novac, tvrdi Pettis. "Umjesto toga i dalje grade nepotrebnu infrastrukturu i goleme stambene četvrti. Četvrtina stanova u Kini su prazni. Ali državno vodstvo usprkos tome gradi dalje."

No u sjeni nebodera današnjih kineskih velegradova i sve većeg broja milijardera, stoji potpuno zastarjeli i decentralizirani sustav socijalne skrbi. Dobro prolaze jedino stanovnici velegradova, ali ako netko iz nekog provincijskog mjesta dođe u Šangaj, on tamo ne može samo tako poslati svoju djecu u školu ili otići liječniku.

Daleko od Europe

"Kineski sustav socijalne skrbi nije samo mnogo manji nego kod nas u Europi, nego i mnogo neravnopravniji. To je veoma čudno za sustav koji se barem zove socijalistički kao što je Kina. Sve tamo ovisi gdje ste rođeni, gdje radite i hoćete li uspjeti u gradu kamo ste doselili dobiti službene dokumente da vam je tamo mjesto prebivališta", objašnjava ekonomistica.

Početkom srpnja, na proslavi 100 obljetnice osnutka komunističke partije Kine se sadašnji predsjednik države i partije Xi Jinping hvalio kako ona "nezaustavljivo" kroči postati svjetska velesila. Imutak Kine je u proteklim desetljećima doista rapidno narastao, ali istovremeno se čak produbljuje jaz između siromašnih i bogatih. Takozvani Gini indeks koji mjeri razliku prihoda u nekom društvu se u Kini od konca sedamdesetih gotovo udvostručio, čak i u SAD je odnos prihoda po tom indeksu ostao otprilike isti.