Morska trava, tako iritantna nama kupačima, zapravo je nevjerojatno važan organizam u ekosustavu Sredozemnog mora. Nestanak livada posidonije (Posidonia oceanica), endemske morske cvjetnice, nazvane po grčkom bogu Posejdonu, pod sidrima, betonom i zagrijavanjem mora izaziva nevidljivu katastrofu u Jadranskom moru.

Drugi uzroci nestanka posidonije su zamućenje vode zbog kanalizacije i uzburkanog sedimenta, klimatski stres zbog zatopljenja i zakiseljavanja mora.

Prema studijama UNEP-a, jednom uništena livada posidonije može se obnavljati stotinama godina - ili nikada. No, unatoč izazovima, niz inicijativa pokazuje da je moguće usporiti - pa i preokrenuti - gubitak posidonije: jedan hektar posidonije godišnje apsorbira više CO2 nego 15 hektara Amazonske šume. Posidonija smanjuje energiju valova za 40-60 posto, čime štiti obalu od erozije.

Gubici u Hrvatskoj

Procjene govore da je Hrvatska u posljednjih 30 godina izgubila 20-30 posto livada u najnaseljenijim dijelovima obale. EU i UNESCO svrstavaju posidoniju među prioritetne zaštićene vrste (Direktiva o staništima, Barcelona konvencija).

No dok opasnost raste, raste i broj rješenja - od znanstvenih projekata i kartiranja do održivog sidrenja i edukacije turista. Funkcionalna i klimatska vrijednost posidonije višestruko nadmašuje funkciju pješčanih plaža. Jedan metar četvorni posidonije proizvede do 20 litara kisika dnevno. Njezine livade mogu pohraniti do 83.000 tona CO2 po kilometru kvadratnom, dok pješčano dno ne skladišti gotovo ništa.

Gubitkom livada dolazi do eksponencijalnog rasta erozije i ispiranja pješčanih plaža. Više od 1000 morskih vrsta koristi posidoniju za mrijest, rast i zaklon - uključujući komercijalno važne vrste poput orade, škarpine i sipe.

Posidonija, nevidljiva katastrofa

Ova endemska vrsta morske trave ključna je za zdravlje Jadrana - proizvodi kisik, skladišti "plavi ugljik", štiti obalu od erozije i podupire morsku bioraznolikost. No posljednjih desetljeća njezine su livade ozbiljno devastirane: Sidrenje brodova čupa rizome stare i stoljećima, za čiji oporavak trebaju desetljeća - ili više.

Građevinski zahvati i betonizacija obale (marina, nasipanja, apartmanska gradnja) uništavaju podmorski životni prostor. Klimatske promjene, porast temperature mora i zakiseljavanje dodatno pogoršavaju regeneraciju.

Prema znanstvenicima koji su u lipnju 2025. istraživali područje Dugog otoka, posidonija se povukla s ključnih područja gdje je desetljećima bila stabilna. O važnosti ovog projekta izvještavao je i Reuters.

Kako zaustaviti nestanak posidonije?

Prijedlozi za zaustavljanje nestanka morske trave kreću se od zabrane sidrenja brodova, posebno jahti i čartera u strogo zaštićenim zonama poput Nacionalnog parka Kornati, zatim ugradnja ekoloških sidrišta i plutača, koje štede morsko dno. Ovo je, na primjer, već eksperimentalno provedeno u dijelovima Telašćice i oko Lastova.

Kornati su jedno od rijetkih područja gdje se sustavno provodi kartiranje livada i regulira sidrenje putem eko-bova, čime se direktno smanjuje fizičko oštećenje livada.

Zanimljiv je i projekt BIOPRESSADRIA (2025.) povezuje Hrvatsku i Crnu Goru s ciljem mapiranja livada posidonije, uvođenja zoniranja te edukacije nautičara. Provode se i kampanje osvještavanja - poput one koju su udruga Sunce i partneri provodili na Croatia Nautic Showu 2025., usmjerene na rekreativne nautičare i lokalnu samoupravu.

Posljednji korak u zaštiti je restauracija - iako još u eksperimentalnoj fazi, postoje pokušaji presađivanja posidonije u suradnji sa znanstvenim institucijama.

Znanstvenici okupljeni oko projekta Act4Posidonia ističu da se radi o jednom od rijetkih prirodnih sustava koji istovremeno ublažava klimatske promjene, štiti obalu i hrani riblji fond - ali je izuzetno ranjiv.

Ograničenja postojećih pristupa

Iako je posidonija strogo zaštićena vrsta prema europskoj Direktivi o staništima i Barcelonskoj konvenciji, nadzor i kažnjavanje kršenja gotovo da ne postoje. Lokalne samouprave često ne uključuju livade posidonije u prostorne planove, ili ih brišu kako bi omogućile turističke zahvate.

Edukacija nautičara o zabranama i eko-sidrenju još uvijek je fragmentirana i ovisi o volji pojedinih marina i lokalnih kampanja. Restauracija je financijski zahtjevna i tehnički nesigurna - i bez snažnog zakonskog okvira ostaje simbolična.

Pješčane plaže možda donose turizam, ali posidonija čuva budućnost. Ako želimo očuvati Jadransko more u doba klimatskih promjena, moramo naučiti vrednovati ono što se ne vidi - a što sve više nestaje.

Rješenja već postoje: zakonska osnova, tehnologija, karta livada, pilot-projekti, znanstveni timovi. Ostaje pitanje - imamo li volje da ih primijenimo na vrijeme?