Kad bi ljudi češće gledali emisiju Lica nacije, možda bi se čak nešto i dalo promijeniti. Ma kako blasfemično zvučala ova prva rečenica, jer ni ja nisam ljubitelj krležijanski dugih, bombastičnih pitanja Branimira Bilića, dapače, sinoćnja emisija predstavljala je čudno dobro iskustvo.

Naročito čudno zvučao mi je Joško Berket. Čovjek govori s pozicije poduzetnika, razmišlja tako, rečenice su izuzetno socijalno osjetljive i pune jednostavne istine i mudrosti. Pa dobro, mora biti da nešto nije u redu s likom ... Nakon što sam ga dobro izguglao, ostao sam paf. Kapetan duge plovidbe, godine na strancima širom svijeta, firma u Austriji krajem osamdesetih, krajem devedesetih radi marinu u Kaštelima. Očito, love ima ...

Komentari na člancima lokalnih portala, uz par dežurnih jalnuških diletanata, bez rezerve hvale čovjeka - te osnovao veslački klub, jedriličarski klub, kupio brdo čamaca, odškolovao mali milijun djece iz siromašnih obitelji, napravio odbojkašku dvoranu koja ima isključivo javnu namjenu, 250 klinaca u programima koje osobno financira nije na cesti ili igli nego se bavi korisnim stvarima.

Uz to pjeva u crkvenom zboru, trećeg tenora ako se ne varam, sjedi u Župskom pastoralnom vijeću i, vjerojatno na vlastito iznenađenje, jednog se jutra probudio i odlučio postati političar. Složio neovisnu listu, kao domaći čovjek iz viđene obitelji svidjeo se Kaštelanima i postao Gradonačelnik.

Da, Gradonačelnik s velikim G koje nakon ove emisije može stajati i na početku riječi gospodin, jer se dotični upravo tako i predstavio. Žar kojim je govorio o veselju kad zaposli novog čovjeka, jasno rečeno da treba ulagati u mlade i obrazovanje a politiku stjerati k vragu jednostavno ga guraju u tu kategoriju.

Sjetim se onda našeg mjestonačelnika i lagano mi se zamuti pred očima .... imamo valjda i mi tu pokojeg Berketa, da ga izvadimo iz rupe u koju se sakrio i stavimo ga na čelo grada, možda onda i mi dođemo do velikog G.