Da ste ikomu prije 20 godina rekli kako će početkom drugog desetljeća 21. stoljeća kao jedna od žrtava tehnologije pasti i nekoć svemoćna američka Pošta, vrlo bi vam vjerojatno rekao da nemate pojma o čemu govorite i da se to još dugo, dugo vremena jednostavno ne može dogoditi.

Nažalost, ukoliko u ovog posrnulog giganta netko ne odluči uložiti novce (privatne, ne državne), Pošta će biti prisiljena zatvoriti većinu svojih ureda, drastično smanjiti opseg svojih operacija te u bliskoj budućnosti i potpuno prestati s radom.

Ovakve su vijesti obično popraćene s brojkama ljudi koji ostaju bez posla, a one su u ovim recesijskim vremenima goleme. Više od 600.000 ljudi završit će na burzi, a 480.000 umirovljenika morat će pristati na prilagođavanje uvjeta mirovina (čitaj: smanjenje).

Lijevo orijentirani političari krivit će desne zbog toga što potkopavaju radnike, a desno orijentirani krivit će lijeve zbog neutemeljene podrške sindikatima. Sva ta prepucavanja bit će potpuno beskorisna, budući da je pravi i jedini krivac za ovo - email. Zakoni tržišta su neumoljivi, ljudi danas jednostavno više ne šalju pisma i kuverte, budući da sve za što je nekoć trebalo slati pismo danas moguće obaviti iz udobnosti naslonjača preko Interneta.

Pošta nije jedina ustanova koja će u bliskoj budućnosti osjetiti posljedice tehnološkog napretka - ENC uređaji na autocestama potpuno zamjenjuju potrebu za ljudskim radom, a isto čini i cijeli niz drugih novotarija, koje prosječnom korisniku znatno olakšavaju život, ali istovremeno čine nekadašnja radna mjesta bespotrebnima.

Ovaj problem nije nov niti nepoznat i stručnjaci su do sada za njega predlagali brojna rješenja. Najčešće se moglo čuti kako će ljudi budućnosti raditi isključivo intelektualne poslove i da moramo obrazovne sustave prilagoditi činjenici da će sve manualne poslove raditi strojevi. Nažalost, malo je vjerojatno da će takav sustav funkcionirati u praksi, budući da jedna osoba koja nadgleda ENC naplatu cestarine ne može zamijeniti 15 radnih mjesta ljudi koji su je nekoć ručno naplaćivali.

Pojednostavljeno, puno je manje ljudi potrebno za intelektualne poslove nadgledanja nego što je to slučaj kada ljudi „ručno" rade neki posao. Pogledajte samo moderne tvornice automobila ili suvremene megatankere kojima upravlja 10 ljudi i sve će vam biti jasno.

Sve nas ovo dovodi do toga da postavimo jedno kontroverzno, ali važno pitanje - zbog čega je nezaposlenost tako veliki društveni problem?

Pa to je barem jasno, reći ćete, svi želimo plaću, odnosno novac s kojim si osiguravamo hranu, stan, odjeću i sve ostalo što možemo kupiti tim novcem. Ipak, je li zaposlenje jedini način da u visoko razvijenom društvu blagostanja dođemo do tih stvari?

Uzmimo za primjer Ameriku, najmoćnije gospodarstvo na svijetu koje je unatoč trenutnoj krizi izgradilo vrlo čvrste temelje da jednog dana bude društvo blagostanja.

Stručnjaci tvrde kako je ekonomska produktivnost SAD-a toliko velika da je ta država u stanju osigurati hranu, smještaj, obrazovanje i zdravstvenu zaštitu za čitavo svoje stanovništvo, a da pritom tek djelić tog stanovništva zapravo radi i stvara nove vrijednosti. Zbog čega se sad to ne radi? Zbog katastrofalne preraspodjele novca i moći u društvu.

Isto tako, prema UN-ovoj agenciji za hranu FAO, na svijetu se proizvodi toliko hrane da bi se svaki stanovnik svijeta mogao dnevno hraniti s 2720 kalorija, što je čak i previše za veliku većinu ljudi. Nažalost, i u ovom slučaju radi se o jako lošoj raspodjeli hrane u svijetu, stoga istovremeno imamo apsurdnu situaciju u kojoj milijardu i pol ljudi u svijetu gladuje, a prosječni Amerikanac godišnje baci gotovo 2 tone hrane u smeće.

Ovakvih primjera ima još, a svi oni govore zapravo jednu te istu stvar - ljudi na svijetu imaju sasvim dovoljno resursa da žive u blagostanju, ali zbog katastrofalne raspodjele mnoge im stvari nisu dostupne.

Nažalost, sve vlade svijeta, umjesto da se bave rješavanjem ovog problema, neprestano razglabaju o novim radnim mjestima, a životna je činjenica da će potrebe za tolikim brojem radnih mjesta u budućnosti zbog razvoja tehnologije biti sve manje i manje.

Iako je na prvi pogled situacija u kojoj radnici gube radna mjesta i bivaju zamjenjeni tehnologijom kratkoročno loša za radnike i njihove obitelji, općenito gledano, ona je zapravo pozitivna za čovječanstvo u cjelini. Na kraju krajeva, nije li upravo poanta razvoja tehnologije taj da nam olakšava obavljanje teških i manualnih poslova?

Ono što si svi moramo postaviti kao pitanje nije da pronađemo način da „na silu" zaposlimo sve te ljude koji su ostali bez posla zbog tehnologije, već kako da promijenimo društvo i organiziramo ga oko nečega što nije zaposlenje, već nova i drugačija društvena vrijednost.

Kad pogledate sadašnju situaciju malo bolje, shvatit ćete da se u promatranju zaposlenja koristimo istom logikom kojom su se koristila društva prije 200 i više godina, a koja su živjela okružena s puno većom životnom neizvjesnošću nego što je to slučaj danas.

Ono što ljudima danas treba nije zaposlenje, već pravedan način raspodjele svih plodova i koristi koje nam je donijelo korištenje tehnologije, što je jedini odgovor za svijet u kojem jedni proizvode previše i bacaju viškove u smeće, a drugi se rađaju i umiru bolesni i gladni.