U ponedjeljak, 29.10. u 20 sati u Galeriji Forum u Teslinoj 16 otvorit će se izložba Ide Blažičko pod naslovom Ikaros. Umjetnica je iskoristila interijer Galerije Forum za prostornu instalaciju koja sugerira let i širenje kroz prostor. Poznata po instalacijama u javnom prostoru (na Zrinjevcu, na Platou Gradec, u Oktogonu), Ida Blažičko svoju poetiku prenosi u prostor ove Galerije kojim uspješno ovladava sabijajući u njega svoju lepršavu energiju.

Autor predgovora je voditelj Galerije Forum Feđa Gavrilović, a o instalaciji Ide Blažičko piše kako: „sadrži u sebi i dojam lakoće i onaj monumentalnosti, a u njoj se harmonično nadopunjuje ideja leta s idejom pada. Koristeći arhitektonske zadatosti prostora, ona ga vizualno proširuje, rastvara i dinamizira, istovremeno se sunovraćajući poput kometa i uzlijećući poput leptira. To je skulptura koja posve vlada vlastitim tijelom, prostorom u kojemu se nalazi i percepcijom promatrača, te nas, makar privremeno, nosi na svojim krilima."

Ida Blažičko rođena je u Zagrebu 1985, gdje je završila kiparstvo na Likovnoj akademiji, 2007. Završila je također i postdiplomski program skulpture u javnom prostoru na Kineskoj umjetničkoj akademiji u Hangzhou, 2012. Godine 2017. dobila je nagradu za najbolju javnu skulpturu, u sklopu projekta Palinsesti u talijanskom gradu San Vito al Tagliamento. Ove godine sudjelovala je na međunarodnoj izložbi Contextile u portugalskom gradu Guimarãesu i na Venecijanskom bijenalu arhitekture, u Paviljonu Crne Gore.

Iz predgovora:

Mit o Dedalu i Ikaru, poput svih drevnih predaja, ima bogatu simboliku koja se vremenom nadograđuje i proširuje. Priča o bijegu oca i sina iz kretskog zatvora pomoću krila načinjenih od smole i perja, te Ikarovu padu uzrokovanu prevelikim približavanjem Suncu, može se danas čitati kao parabola o velikim mogućnostima tehnologije i opasnostima koje se nalaze u njezinoj neumjerenoj uporabi. Također, to je i metafora vječnog ljudskog robovanja Zemlji i njezinim zakonitostima, krajnje nemogućnosti bilo kakvog uzdizanja i jalovosti svih pokušaja nadilaženja takvog stanja. „Ako smo pali bili smo padu skloni", sažeo je Branko Miljković tu tragičnost stihom u poemi Sedam mrtvih pesnika (u dijelu posvećenu Vladislavu Petkoviću Disu).

Zato me je isprva začudilo što je Ida Blažičko, kiparica sklona velikim i ekspanzivnim prostornim instalacijama najčešće od lepršavog materijala, koje obuzimaju i vladaju javnim površinama, odabrala ime tako tragičnog mitološkog junaka za svoju instalaciju u prostoru Galerije Forum. U tome se može pročitati nekoliko mogućih značenja. Primjerice, ono o nužnoj privremenosti svake skulpture. Kada nacije i vladari grade spomenike, zagledani u svoje trenutačne interese oni misle da gledaju u vječnost: zavaravaju se da je mala šalica moći i trijumfa koju ispijaju beskonačni ocean. Ali povijest uči da svi spomenici i ideje iza njih doživljavaju nužan krah - bilo rušenje i propast svoje fizičke supstance, bilo gubitak vitalnosti ideje koja ih uistinu drži. Idine instalacije iza sebe nemaju nikakve ideološke pretenzije: njihova je uloga jednostavno estetsko obogaćivanje mjesta, te stoga i društva koje obitava na njemu, a njihova često tekstilna građa samom svojom naravi ne teži trajnosti niti iluziji vječnosti. Zato one uglavnom izgledaju poput fascinantnih tvorevina biljnog svijeta (takve su bile njezine instalacije na Zrinjevcu, na Platou Gradec, u portugalskom gradu Guimarãesu, u dvorištu zagrebačke Likovne akademije).

Na tu biomorfnost Idinih skulptura ponovno se nadovezuje metafora Ikara. Svaka živa tvar, poput tog mitskog junaka, doživljava svoj uzlet i pad, u smislu smrti. No, ona posjeduje i sposobnost gotovo beskonačne autoreplikacije i varijabilnosti, potencijal da ostavi svoj genski kod, uputu za ponovnu izradu sebe, ali s jedinstvenim varijacijama karakteristika kojima kroz dugo vremensko razdoblje upravljaju i vanjski elementi. Prirodna selekcija, mutacije i prilagodbe okolišu sile su u prirodi koje su stvorile zadivljujuće oblike živoga svijeta, a ta stvaralačka energija ponavlja se u kreativnom procesu Ide Blažičko, čime se samo potvrđuju postavke prirodnih znanstvenika i mistika - kao što svaka jedinka u svom embrionalnom razvoju ponavlja razvitak vrste, svaki ozbiljan umjetnik u svome stvaranju ponavlja dubinske zakone koji su oblikovali svijet i svemir.

Ovdje ostvarene razlomljene forme od prozračne tkanine sugeriraju ideju leta. Velik je broj Idinih instalacija izveden na otvorenom, gdje se one nadimaju na vjetru te se čini da ih malo dijeli od posvemašnjeg prepuštanja zračnom prostoru i potpune neovisnosti o Zemljinoj gravitaciji (poput Ujevićeve Igračke vjetrova, metafore ljudske duše to jest „cvijeta što nema korijena"). U ovom slučaju izazov je bio prikazati let sapet u galerijskom prostoru. Sugestija odvajanja skulpturalne mase od tla, trenutak prije poleta ili nakon slijetanja postignuta je, primjerice, u Niki sa Samotrake (na što upozorava Janson u Povijesti umjetnosti), kao i u Brancusijevoj Ptici u prostoru. Iako je riječ o masivnim ostvarenjima od mramora ili bronce, ona zahvaljujući vještini svojih tvoraca daju iluziju lakoće i prozračnosti. Poput Ikara, te skulpture u isti mah prkose fizikalnim zakonitostima vlastite materije i potvrđuju svoj karakter fizičkih objekata, kojima je suđeno da budu prikovani za tlo.

Instalacija Ide Blažičko sadrži u sebi i dojam lakoće i onaj monumentalnosti, a u njoj se harmonično nadopunjuje ideja leta s idejom pada. Koristeći arhitektonske zadatosti prostora, ona ga vizualno proširuje, rastvara i dinamizira, istovremeno se sunovraćajući poput kometa i uzlijećući poput leptira. To je skulptura koja posve vlada vlastitim tijelom, prostorom u kojemu se nalazi i percepcijom promatrača, te nas, makar privremeno, nosi na svojim krilima.