Nasilje prema strancima u Hrvatskoj, sudeći po medijskom odjeku, posljednjih tjedana tjedana i mjeseci u osjetnom je porastu. Naročito su u tom pogledu bili eksponirani nedavni slučajevi premlaćivanja jednog filipinskog turista u Zagrebu i jednog sirijskog pomorca u Rijeci. No dojam je i da su prije toga povremeni napadi na strance zaposlene u Hrvatskoj postali već uobičajena pojava - i da se javnost na to već donekle „navikla".

Pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter je u razgovoru za DW izrazila izuzetnu zabrinutost zbog nasilja prema ljudima drukčije boje kože. „Nažalost, to nas ne iznenađuje. U Hrvatsku je u relativno kratkom roku", rekla nam je ona, „u svega par godina, došao veći broj radnika iz dalekih zemalja, ali država nije u dovoljnoj mjeri pripremila društvo na takvu promjenu. Pri tome prvenstveno mislim na mjere integracije koje su važne i zbog 'domaćina' i zbog 'novih članova' društva."

Bujanje mržnje

Pravobraniteljica napominje da Hrvatska ni danas nema sveobuhvatnu ni migracijsku niti integracijsku politiku za sve skupine migranata. „Pri tome neki pojedinci i skupine, uključujući neke političke aktere, potiču antimigrantski narativ, usmjeren i na tražitelje međunarodne zaštite i na migrantske radnike ili, kako se u Hrvatskoj uobičajilo reći, strane radnike, ukazujući na opasnost koja navodno dolazi od 'stranaca'", naglasila je, dodajući kako doprinos atmosferi netrpeljivosti daje i rašireno bujanje govora mržnje, prije svega na društvenim mrežama.

„Istovremeno, građani u školi nisu učili, kao što ni djeca i mladi još uvijek ne uče dovoljno o rasizmu, ksenofobiji i diskriminaciji, odnosno o ravnopravnosti i jednakosti te ljudskim pravima", uvjerena je Šimonović Einwalter. Ona skreće pažnju na činjenicu da se o napadima na strane radnike najčešće može doznati iz medija, od kojih su brojni zapravo odigrali jako važnu ulogu podizanja svijesti o tom problemu. Tako je bilo i s navedena dva novija primjera, iako pučka pravobraniteljica ističe da za rješavanje problema nije važan status stranog državljanina.

„Onima koji ih napadaju nije bitno je li to strani radnik, tražitelj međunarodne zaštite ili turist, oni vide boju kože tj. fokusiraju se na rasnu ili etničku pripadnost, na to da su to stranci. Dakle, govorimo o ksenofobiji, zapravo o rasizmu koji je i hrvatski i europski i globalni problem, na što upozoravaju razna istraživanja i brojni relevantni međunarodni akteri. Rasistički motivirani fizički napadi su njegova najdramatičnija manifestacija", smatra naša sugovornica, a na pitanje o aktualnim statistikama pojašnjava da ih valja uzimati s oprezom.

Varljiva statistika

Policijsko izvješće za 2025. godinu, objavljeno sredinom ovog mjeseca, navodi 75 kaznenih djela motiviranih mržnjom, najčešće po osnovi nacionalnog i etničkog porijekla žrtve. Toliko je takvih nedjela zabilježeno i godinu ranije, ali Šimonović Einwalter skeptična je u vezi s kvalifikacijama napada kod kojih je žrtvi oduzeta i manja količina materijalne vrijednosti. Takvi napadi često se evidentiraju kao imovinsko kazneno djelo, a ne ono motivirano mržnjom, što prema njezinu mišljenju iskrivljuje sliku stanja stvari, pa bi nužan bio drukčiji pristup tome.

„U svakom slučaju napada na strance trebalo bi utvrđivati sve motive, te bismo morali donijeti sveobuhvatnu migracijsku i integracijsku politiku, podizati svijest šire javnosti o predrasudama prema stranim radnicima. Nadalje, moralo bi se raditi na njihovom suzbijanju, kontinuirano informirati javnost o zabrani diskriminacije i mehanizmima zaštite kao i, s time povezano, u okviru obrazovnog sustava više učiti djecu i mlade o neprihvatljivosti i pogubnosti rasizma, ali i općenito nasilničkog ponašanja", rekla je Tena Šimonović Einwalter za DW.

Proces dehumaniziranja

Politologinja Vedrana Baričević drži pak da je granica prihvatljivog debelo premašena, te se ne može govoriti o incidentima, već o simptomu društveno-političkih promjena. „Već se godinama nasilje prema određenim skupinama", kaže ona, „relativizira ili prikazuje kao manje problematično. Osobe drugog podrijetla prvo se dehumanizira smještanjem u kategorije 'migrant', 'tražitelj azila', 'stranac', pa ih se demonizira diskursom ugroze društva i nacionalnog identiteta, resursa, itd." Potom slijede policijski tzv. push backovi preko državne granice, posebno nasilni.

„Oni po sebi sasvim jasno poručuju da nije svaki život jednako vrijedan", rekla je ova stručnjakinja za migracije s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, šireći zatim svoj osvrt na kontekst pogoršanog odnosa prema „drukčijima" u RH generalno. „Vidljiv je politički pomak u kojem se ekstremno desni diskurs, simbolike i prakse relativiziraju, a time i posredno legitimiraju s vrha vlasti. Aktere koji na to upozoravaju sama vlast uokviruje kao problematične ili kao one koji ne predstavljaju 'normalnu Hrvatsku'", uočila je Vedrana Baričević.

U takvom kontekstu, po njoj, realno je očekivati da će pojedine društvene skupine početi svoje djelovanje doživljavati kao oblik „obrane društva", tj. identiteta koji nameće ovaj oblik ekstremizma. „Svatko tko predstavlja prijetnju tako definiranom identitetu, bio to 'stranac', pripadnik manjine ili neistomišljenik, može postati odnosno već postaje predmetom nasilja", tvrdi ova politologinja. To je bilo vidljivo i tijekom prošle godine kada su neke navijačke ili ratnoveteranske skupine nasilno zaustavljale kulturne manifestacije srpske manjine i ljevičarskih organizacija.

Moralno isključenje

Za Vedranu Baričević su noviji primjeri nasilja protiv stranaca posebno potresni zbog onoga što stručna literatura naziva moralnim isključenjem. Radi se o tome da se pojedinci ili čitave skupine simbolički miču iz kruga onih čija patnja izaziva suosjećanje i nelagodu.

„Ipak, važno je naglasiti da povećana vidljivost ekstremnih stavova", dodala je, „ne znači i njihovu društvenu dominantnost. Dostupna istraživanja u pravilu pokazuju da takve pozicije i dalje ne predstavljaju većinske društvene stavove."

„Stoga je jednako važno govoriti i o građanima koji pružaju otpor kroz solidarnost, javno reagiranje i svakodnevne, često manje vidljive prakse podrške. Takvi oblici djelovanja možda ne proizvode spektakl niti privlače jednaku razinu pažnje kao nasilje", zaključila je Baričević.

No slučajevi pozitivnog odnosa po njezinu uvjerenju predstavljaju društveni korektiv slici normalnosti koju se nastoji nametnuti kao nova stvarnost ili nužna budućnost.