Marija Puzak, slikarica, istaknuta je pripadnica suvremene hrvatske likovne scene, kreatorica je nekoliko slojevitih ciklusa, ponajprije krajobraza, ovih dana izlaže niz svojih uspjelih djela u Galeriji Zrinski, u zagrebačkom hotelu Palace.

Po čemu se u aktualnoj produkciji ističe niz pejzaža Marije Puzak?

Riječ je naravno, o opusu koji je nastao u kontinuiranom i predanom radu, u stalnom istraživanju i produbljivanju kako zanimanja za motiv tako i za njegovo oživotvorenje na platnu.

Za opus slikarice Marije Puzak valja ponajprije istaknuti jedinstvenu atmosferu prostora njezinih krajobraza, gotovo nadrealistički doživljaj u kome domininiraju istaknuti profili drva, poput drevnih, čarobnih maslina iz drevne Grčke, bez obzira što gledamo tipično kontinentalne vrsta drveća, prošarani svijetlo plavim protocima voda, u prostoru u kome je sve je tiho ili barem utišano, priroda je u punoj snazi, posve je istaknula svoju nesvakidašnju ljepoptu u posvemašnjij tišini, muku, ništa se ne čuje, sve miruje i kao da je sve zastalo i na trenutak prestalo živjeti.

Da, ljepota tišine u fantastičnoj scenografiji nature.

Pred nama su mitski prostori u kojima će se možda uskoro odvijati prizori prepuni emocija, ljubavi i prijateljstva ali i mržnje i tuge.

Kao da priroda čeka dolazak čovjeka koji će nesmiljeno i brzo razoriti ovu idilu, ovu idiličnu scenu s prirodom i mirom u glavnim ulogama.

Slika li Marija Puzak imaginarni, propleten idilom i ljepotom, nevjerojatni svijet koji postoji tu negdje, pored nas, ali ga tek vide pjesnici i slikari?

Je li to svijet u kome bi željeli živjeti, gradeći njegovu konstrukciju na vlastitom sjećanju?

Je li to svijet koji čovjeku može ponuditi utočište, spas od svih zala i nevolja koje okružuju tako čvrsto i tako nezaustavljivo suvremenog čovjeka?

Ili je jednostavno slikarica tek ponešto uljepšala prostore prirode koji su joj poznati, pomalo ih diskretno mijenjajući i dajući im karakter privlačnog i jednostavnog, dostižnog i ostvarivog.

Na gledatelju je da odabere. Vjeruje li u stvarnu ljepotu, u ljepotu stvarnoga ili ne.

Slikarica Marija Puzak lijepo zaokružuje svoj slikarski opus s doista čudesnim svijetom krajobraza, u kome se ne vidi čovjek, postoji samo priroda, nema rušitelja, nema ni dobronamjernih, svijet je prazan, čist i otvoren.

To je svijet u kome dominiraju snažne boje, plave, zelene, narančaste, obrisi visoko uspravljenog drveća i tihi, neumitni tokovi voda, u apsolutnoj tišini.