Njemački ministar kulture Wolfram Weimer nedavno se suočio s brojnim kritikama kada je odbio planirano proširenje Njemačke nacionalne knjižnice u korist digitalnog arhiviranja. Iako je kasnije ipak najavio potporu proširenju, to je u Njemačkoj potaknulo raspravu o ulozi knjige u digitalnom svijetu.

Teksta i informacija ne nedostaje. Naprotiv: živimo u sadašnjosti u kojoj nas svakodnevno „zatrpavaju" tisuće riječi i sadržaja. Ne možemo im pobjeći - pogled na pametni telefon, radio i televizija koji rade u pozadini, susjed koji nas uvlači u razgovor, najbolja prijateljica koja šalje glasovne poruke. Podcasti, objave, komentari, e-mailovi, najnovije vijesti - sve je dostupno odmah, uvijek i svuda. Pri tome nešto važno ostaje po strani: iskustvo posvećivanja pažnje jednoj jedinoj misli.

Knjige se opiru tom tempu. One zahtijevaju vrijeme. Traže pažnju. Imaju težinu, veće su od pametnih telefona, stranice se ne mogu okretati „povlačenjem prsta po ekranu" i ne trebaju bateriju ni izvor električne energije da bi njihov sadržaj bio vidljiv.

„Kraljevska klasa"

Autor i kulturolog Frank Berzbach u svom eseju „Umijeće čitanja" opisuje poseban odnos između čovjeka i knjige: „Knjige pripadaju kraljevskoj klasi dizajna (...). Ugodne su na dodir, užitak za osjetila. Imaju miris, taktilnost (teksturu, vibracije, temperaturu), a na njih reagiramo estetskim doživljajem."

Što je točno taj doživljaj? Što nas fascinira kod knjige? To nije samo priča koja se u njoj nalazi. Riječ je o cjelokupnom iskustvu. Držati pravu knjigu u rukama, osjetiti je - neke su stranice toliko tanke da je samo listanje čulni doživljaj - pomirisati je i promatrati, čini čitanje posebnim užitkom. Jer u trenutku kada posegnemo za knjigom, zastajemo. I uzimamo ono što danas često doživljavamo kao luksuz: vrijeme.

Svjesno uživanje

To se može usporediti s gramofonskom pločom: pažljivo je izvaditi iz omota, staviti na gramofon, nježno spustiti iglu i čuti tiho pucketanje prije nego što započnu prvi tonovi - to nas potiče da glazbu doživimo svjesnije nego kada se s playliste pušta preko Bluetooth zvučnika.

„U vremenu kalkuliranih serijskih zapleta i beskonačnog 'skrolanja', revolucionarno je čitati ovaj poznati roman iz 19. stoljeća", navodi se u „Umijeću čitanja". U tom kontekstu, ideja da se „Orkanski visovi" spisateljice Emily Brontë ili „Effi Briest" Theodora Fontanea čitaju na digitalnom uređaju djeluje neprimjereno. Ljepota jezika, izbor riječi i struktura rečenica vraćaju nas u vremena kada je svijet bio tiši nego danas, život sporiji, a mislima je bilo ostavljeno više prostora.

No ni suvremeni romani ne mogu se čitati usputno. Previše su vrijedni i duboki da bi ih se „preletjelo" u redu za čekanje ili između dva sastanka. Isto vrijedi i za stručne knjige koje prenose znanje, temeljito i pažljivo istraženo. Nijedan algoritam ne ometa, nijedan feed ne odvlači pozornost, nijedna push-notifikacija ne prekida. Knjiga nas ne uvlači u rasprave koje ne želimo voditi - kao što je to slučaj ispod gotovo svake objave na Instagramu. Upravo zato knjige su i prostori tišine.

Knjižnice kao duhovna mjesta

Baš kao što je zamišljeno u knjižnicama, kada se uđe u jedan od tih „hramova knjiga", okruži nas posebna tišina. Tihi žamor, šapat, šuštanje stranica, povremeno pomicanje stolca, škripa daske. Osjeća se poseban miris.

Zaranja se u potpuno drugačiji svijet. I zajedno sa svima ostalima koji ovdje listaju stare i nove knjige, časopise ili fotoalbume, stvara se mala zajednica - onih koji vjeruju da će ovdje pronaći više odgovora nego na internetu. U tom smislu, knjižnice su i duhovna mjesta.

Ogledalo naše osobnosti

To iskustvo nosimo kući, pred vlastitu policu s knjigama. Ondje ne vidimo samo šarene korice, nego tragove vlastitog razmišljanja i razvoja. Od iznošenih džepnih izdanja, pažljivo odabranih novih knjiga i davno zaboravljenih naslova nastaje jedinstven poredak. Knjige koje su na nas utjecale i oblikovale našu svijest. Koje smo čitali više puta. Ili koje tek čekaju da budu pročitane.

Možda je to najveća razlika u odnosu na digitalni svijet: knjiga ne nestaje - ona ostaje. I jednog dana ponovno posegnemo za njom - iz znatiželje, čežnje ili jednostavno zato što je ondje.

Autor Frank Berzbach sažima to u jednostavnoj rečenici: „Tko živi s knjigama, uvijek je kod kuće."