Vlado Martek suvremeni je hrvatski umjetnik,koji u svojem radu spaja književnost i likovnu umjetnost, stvarajući nesvakidašnja djela, zanimljiva, izazovna i reklo bi se bezvremenska.

Gdin Martek, razmišljao sam o Vama i o Vašem djelu i pojavila se jedna usporedba s Bob Dylanom, on je počeo kao pjevač protestnih pjesama, da bi nakon niza godina bio nagrađen najvažnijom književnom nagradom, Nobelom. Vi ste davno počeli na ulici, kao buntovnik da bi Vas nedavno društvo nagradilo s dvije nagrade, Nagradom grada Zagreba i nagradom za životno djelo.

- Usporedba možda i stoji, malo je groteskna, ali ima dodirnih točaka i to ste dobro prepoznali.Da, počeo sam kao umjetnik na ulici,kao aktivist, s agitacijama ljudima na ulici, krenuo sam iz široke baze.

Zatim sam se orijentirao na galerije pa na knjige da bi godinama kao zagriženi konceptualac napravio opus svaštareći kroz slikarstvo, kiparstvo i akcionizam.I tako je moje djelo došlo do struktutura koje razmatraju. Riječ je o 50 godina moga intenzivnog rada. Sve što sam postigao i ostvario uvijek je bilo samo na temelju svojih radova. Moram reći i ovo, uvijek sam njegovao svoje autsajderstvo.

Kako se uopće razvijao Vaš umjetnićki put, nikada niste odstupili od tih prvih inicijalnih načela.

- Nikada nisam odstupao od njih. Ja sam radio neobične stvari, daleko od mramora i ulja, daleko od zbirki poezije, soneta i rima., ali uvijek u dijalogu s tradicijom, uvijek sam težio da moja umjetnost ima težinu, dimenziju. Uvijek sam želio da moje slike, moje poruke budu tranzitivne i da upućuju na nešto drugo.Poruka je važna, radovi su sekundarni.

Koje su to glavne poruke?

- Svako uzimanje olovke u ruku je znak poštenja, kada nešto radiš moraš biti pošten. Druga razina je bila, čitajte, što god želite.Čitanje je uvijek dobitak. Ja sam godinama radio u knjižnici.Čovjek mora biti maksimalno osviješten kada nešto radi. Umjetnost nije znanje, nije ni zanat.Taj rad dopušta slobodu.

Kada se prisjetite svojih početaka, je li onda bilo pogodnije vrijeme za takve aktivnosti?

- Čudno je reći ali bilo je onda pogodnije, bila je velika kontrola i sve je bilo stisnuto početkom sedamdesetih, no mogao si javnost šokirati. U onom sivilu doći na ulicu s nečim što nije ni slika ni pjesma i o tome pričati s ljudima. To je bilo odmah uočljivo, ja sam se dobro osjećao i vidio sam estetiku svega toga.Današnje vrijeme nije baš pogodno za mene jer umjetnost je postala kultura, previše svega a sve je površinsko.

Što sada radite, čime se bavite?

- Stalno imam nastupe, uskoro imam izložbu u Knjižnici i čitaonici Bogdan Ogrizović, zatim idem u Pariz, pripremam izložbu, u spomen parku iza Bulonjske šume, tamo su strijeljani pripadnici Pokreta otpora. Predviđen je tamo land art iduće godine.