Jutro u ožujku; putnici na kolodvoru čekaju svoj vlak. Odabirom perona i ulaskom u vlak, dan uistinu započinje. Zaposlenici, školarci, turisti ili studenti, svatko od njih prati već utabane staze. Zakoračivši u vagon, ponajprije biraju sjedalo, a nakon osiguranog mjesta iz svojih torbi i džepova vade mobitele. Neki telefoniraju, drugi tipkaju, ostali skrolaju društvenim mrežama ili novinama. Pejzaž gradova, šuma i obližnjih mjesta se mijenja, no ljudi u svojoj nesnosnoj dosadi traže utjehu u kratkotrajnim izvorima zanimacije, traže stimulans koji nije njihov, samo kako oni sami, fragmentirane pažnje, ne bi izrodili koju misao. U kasnomodernom društvu duboka dosada nije dopuštena, a ptica sna Waltera Benjamina koja sjedi na jajetu iskustva - začeto upravo kroz dosadu - odavno je postala ugroženom.

Potaknut upravo takvim svijetom, Nikola Marinčić u grafikama pod zbirnim naslovom Horizonti, uzima neopipljivi element ili koncept znatiželje i iščekivanja nadolazeće budućnosti. Ono neopipljivo što nas - koji smo u ulozi promatrača - povezuje jest ono "nešto" što nam nedostaje. Povezani smo kroz neznanje i ispitivanje naše okoline, ne bismo li sami došli do nekih spoznaja ili odgovora. Zašto znanje mora biti konačno ili štoviše očito? Ta nesigurnost koja se nalazi u neznanju i nepotpunoj misli miješa se sa željom za završavanjem slagalice, no u "Horizontima" je na nama da pronađemo vlastitu interpretaciju. Svakomu je dopušteno njegovo ili njeno viđenje. U svijetu raznih tumačenja umjetničkih djela, valjanost jednog ne poriče mogućnost postojanja drugog. Dapače, raznovrsnost interpretacija i teorija pruža nam priliku da otvorimo svoje vidike i obogatimo našu spoznaju. Isto kao što u jednadžbama ne možemo izostaviti proces i napisati samo rezultat, tako i u svakodnevnici ne možemo dobiti odgovor na sve jer bi to oduzelo užitak koji osjećamo prilikom suočavanja sa svijetom oko nas. Konačnost koncepta dovodi nas do krajnosti mašte i mogućnosti postojanja alternative. Bojimo se ne biti u pravu.

U razgovoru često tražimo potvrdu odobrenja za naše vlastito mišljenje. Mora li nužno sve imati jasan zaključak? Uzmimo za primjer građevine u Marinčićevim grafikama, nedefinirani monoliti bez jasne svrhe ili objašnjenja, one su motiv koji se nazire u radovima i koji nas navodi na promišljanje o razlogu njihove prisutnosti ili potencijalne odsutnosti. Monoliti u centru crno-bijelog prostranstva na prvi pogled dominiraju, ali njihovo značenje i uloga ostaju neobjašnjeni. Oni su samo još jedne u nizu nedorečenosti naše okoline koje iščekuju interpretaciju.

(predgovor, Franka Puharić)

BI0GRAFIJA

Nikola Marinčić (2000. Sisak) diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2024. godine na Nastavničkom odsjeku u klasi prof. Igora Čabraje. Stvara u području grafike sa posebnim interesom prema novim grafičkim tehnikama i dubokom tisku. Kroz nju istražuje vlastitu percepciju svijeta, osobna razmišljanja i proživljena iskustva, te kako pojedinac kroz sebe utječe na društvo i obrnuto. Od 2021. sudjeluje na skupnim izložbama od kojih vrijedi istaknuti 2023. ALU perspektiva: Best of; Galerija Prsten, Zagreb i Matrice: Zvuk II; Galerija SC, Zagreb, 2024. 9. Hrvatski trijenale grafike; Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, Planet School; Garaža Kamba, Zagreb i 2025. predstavljanje fanzina Stari Kvadrat: Prozirno; Galerija CEKAO, Zagreb