U dugim partnerskim odnosima ponekad se dogodi nešto što nema definiciju krize, a ipak nagriza tišinom. Ljudi ostaju zajedno ali se više ne razvijaju jednakom brzinom niti u istom smjeru. Možda je najbolji opis: nije ljubav nestala, samo ne zna gdje bi se smjestila u odnosu dviju unutarnjih geografija, koje se polako izmještaju, jedna od druge.

Protekom godina, partnerski odnosi prolaze kroz razne pojavne oblike ali niti jedan od njih zasigurno nije ugovor o nepromjenjivosti. I koliko god se temeljili na bliskosti, nisu statične konstrukcije. Odnosi su živi organizmi koji se razvijaju u skladu s unutarnjim ritmovima dvoje ljudi. Svaka osoba nosi vlastitu dinamiku razvoja: svoje tihe revolucije, povremene stagnacije i iznenadne skokove u visinu/ širinu. Kada se ritmovi razdvoje, javlja se osjećaj da partner koji spava pored nas više ne stanuje u istom emocionalnom krajoliku. Razlika u dinamici odražava prirodnu ljudsku potrebu za osobnim razvojem, koja nikada nije savršeno sinkrona. Najčešće se razmak pojavljuje neprimjetno. Jedna osoba otvara se novim iskustvima, propituje uvjerenja, doživljava osobne pomake dok druga ostaje u stabilnom, poznatom prostoru koji joj daje osjećaj sigurnosti. Iako nema pogrešnih pozicija, najčešće i upravo na tom mjestu počinje emocionalna napetost. Onaj koji raste brže može osjećati da ga partner više ne vidi u njegovoj novoj širini, kao da mu izmiče priznanje za ono što postaje. Onaj koji raste sporije može osjećati da ga brzina drugog pritišće, gotovo kao da ga gura izvan vlastitih mogućnosti. Između te dvije percepcije stvara se distanca, isprva jedva vidljiva, a vremenom sve glasnija. Prava istina obično je puno nježnija i često nije razlog nedostatak ljubavi nego neusklađenosti unutarnjih koordinata. Ponekad se radi o običnom strahu, da nisu dovoljno dobri za onu verziju partnera koja tek nastaje.

Rješenje nije forsirati jednakost ili pokušati ubrzati onoga tko nije spreman kao niti usporiti onoga kome je rast nužan. Ono što spašava odnos jest povratak znatiželje. Kada partneri ponovno počnu postavljati pitanja, umjesto da pretpostavljaju odgovore. Kada žele razumjeti prije nego zaključe, prostor između njih počinje se opet ispunjavati bliskošću. Bitan je i trenutak osobne iskrenosti. Priznati da nas partnerova promjena plaši ili da nas vlastiti rast udaljava od starog načina bivanja s drugim. Ta iskrenost nije znak raspadanja, nego prvi korak prema novoj vrsti povezanosti koja nije temeljena na identičnosti, nego na svjesnom odabiru. Dugotrajan odnos ne počiva na magičnoj usklađenosti, nego na sposobnosti da dopuštamo jedno drugome da budemo živi, promjenjivi i nesavršeni. Suština nije u tome da rastemo jednako, nego zajedno. I da možemo ostati prisutni jedno uz drugo, čak i kada nas razvoj vodi u različitim ritmovima.