Čovječanstvo je neupitno postiglo fascinantan napredak. Nikada nismo živjeli dulje, brže putovali, lakše komunicirali niti imali više mogućnosti. Istovremeno, nikada nismo bili toliko uvjereni da još uvijek nismo dovoljno dobri. Društvo je od napretka stvorilo religiju, a nezadovoljstvo je njezin najvažniji obred. Religiju, koja nam svakodnevno propovijeda kako bismo trebali biti produktivniji, bogatiji, discipliniraniji, uspješniji uz naravno nezaobilaznu floskulu: "postati najbolja verzija sebe".

Psihologija već desetljećima poznaje fenomen „hedonističke adaptacije", sklonosti čovjeka da se vrlo brzo navikne na ono što je ranije smatrao velikim uspjehom ili izvorom sreće. Novi automobil ubrzo postaje „samo automobil", veća kuća postaje „normalna kuća", viša plaća postaje „očekivana plaća". Mozak neumorno pomiče granicu "dovoljno" nekoliko koraka dalje, ostavljajući nas u tjeskobnom osjećaju da još nešto nedostaje. Kao da je čovjek postao projekt koji nikada ne smije biti dovršen. U toj neprekidnoj utrci gotovo je nepristojno reći da si ipak zadovoljan. Zadovoljstvo danas zvuči kao nedostatak ambicije, kao lijenost. A zapravo je suprotno. Potrebna je golema unutarnja snaga da u kulturi neprekidne usporedbe i jurnjave kažeš: "Dovoljno mi je." I to nije poraz. To nije nedostatak želje za razvojem. To je sloboda od iluzije da će sljedeća kupnja, sljedeće unapređenje ili sljedeći statusni simbol konačno ispuniti prazninu koju niti jedan predmet niti status do sada nije mogao ispuniti. Postoji trenutak kada napredak prestaje služiti čovjeku. Kada više ne gradimo bolji život, samo gradimo bolju „sliku života". Društvene mreže tome su dale gotovo filozofsku dimenziju, ali usudila bih se reći potpuno promašenu. Više nije dovoljno biti sretan. Potrebno je i izgledati sretno. Nije dovoljno putovati. Putovanje najprije mora biti estetski uvjerljivo. Nije dovoljno raditi. Posao mora izgledati impresivno. Nije dovoljno živjeti. Život mora biti sadržaj, svima zanimljiv. Upravo iz tih razloga, zahvalnost je danas gotovo subverzivan čin. Zahvalan čovjek teško je i rijetko tržište. Ne treba mu stalno novi identitet, novi proizvod ni nova potvrda vlastite vrijednosti. Više od svega, užasavaju me famozne „zone komfora", što je vjerujem jedna od najzloupotrebljenijih fraza modernog doba. Kao da je život natjecanje u neprekidnom samomučenju. Naravno da rast zahtijeva određenu količinu nelagode ali zar je uistinu potrebno neprestano živjeti u kroničnom stresu kako bismo bili vrijedni? Organizam nije stvoren za trajnu aktivaciju sustava "bori se ili bježi". Dugotrajna izloženost stresu povećava rizik za niz tjelesnih i psihičkih poremećaja. Drugim riječima, stalni izlazak iz zone komfora nije recept za uspjeh nego za kroničnu iscrpljenost. Ne zagovaram odustajanje od ambicije. Ambicija koja proizlazi iz znatiželje, stvaranja i želje da budemo korisni, svakako oplemenjuje čovjeka. Ambicija koja proizlazi iz straha da nismo dovoljno vrijedni pretvara život u beskrajnu traku za trčanje.

Postoji pitanje koje rijetko postavljamo a trebalo bi biti temelj svake ozbiljne rasprave o smislu života: Ako cijeli život provedeš pripremajući se za „trenutak kada ćeš napokon početi živjeti", u kojem si točno dijelu života zapravo živio?

Spoznajte da je ovaj trenutak vaš život. I nemojte ga mijenjati za obećanje nekog sutra, koje možda nikada neće doći. Sve ostalo samo je vrlo skupa distrakcija.