Kada se govori o klimatskim promjenama i poljoprivredi, rasprava se često fokusira na gubitke humusa, suše, poplave i slično. Jednako je važan, a često zanemaren problem, činjenica da pesticide kiša ispere u potoke i rijeke radi čega dolazi do zagađenja voda. Što je problem bliži ušću, to je veći.

Naime, voda koja otječe s oranica ne nosi samo višak vlage, već sa sobom povlači i tlo, hranjive tvari te različite onečišćivače koji završavaju u vodotokovima. Na razini Europe procjenjuje se da se erozijom svake godine izgubi oko 970 milijuna tona tla, od čega značajan dio završava u vodotocima.

Upravo taj proces stoji u središtu europskog istraživačkog projekta OPTAIN
financiranog iz EU programa Horizon 2020., a koji je upravo završio (trajao je od 2020. do veljače 2026. godine). U njemu su istraživači, javne institucije i poljoprivrednici iz više europskih zemalja zajedno radili na identifikaciji rješenja koja funkcioniraju u praksi. Za te su potrebe analizirali 14 malih, poljoprivredno dominiranih slivova diljem Europe. Dvije lokacije bile su u Hrvatskoj: Lonjsko polje i Vonarje koje je većim dijelom u Sloveniji.

Cilj istraživanja bio je razumjeti kako zadržati vodu, sediment i hranjive tvari u poljoprivrednom krajoliku - i time smanjiti pritisak na rijeke, jezera i podzemne vode. Poljoprivreda je pritom u Europi glavni izvor nitrata u podzemnim i površinskim vodama. 

Kako osigurati još veću korist ‘malih mjera'?

Klasičan pristup onečišćenju iz poljoprivrede ističu OPTAIN-ovi znanstvenici, fokusira se na pojedinu parcelu: koliko gnojiva se koristi, postoji li zaštitni pojas uz potok, obrađuje li se tlo na način koji sprječava eroziju. Sve su to korisne "male mjere", no voda ne zna za granice parcele. Jednostavnije rečeno, problem možda nastaje na oranicama, ali se mora riješiti na razini riječnog toka.

"Male mjere" su zapravo niz praktičnih zahvata koji mijenjaju način na koji voda prolazi kroz poljoprivredni krajolik. Konkretno, to su travnati pojasi uz potoke i kanale koji hvataju sediment i hranjive tvari, to su i pokrovni usjevi koji tijekom jeseni i zime drže tlo vezanim i smanjuju eroziju. To je i smanjena obrada zemlje koja povećava sposobnost tla da upija i zadržava vodu, zatim to su i male retencijske bare (npr. dabrove bare) i močvare koje usporavaju otjecanje i omogućuju taloženje. Na kraju, to su živice i vegetacijske zone koje razbijaju površinski tok vode.

Svaka od tih mjera djeluje na isti osnovni problem: voda se u poljoprivrednom krajoliku kreće prebrzo. Kada se uspori, smanjuje se erozija, višak vode ostaje u tlu, a manje hranjivih tvari i onečišćivala završava u vodotocima. Drugim riječima, cilj nije samo usporiti i zadržati vodu, već i hvatanje sedimenta te zadržavanje nutrijenata na lokaciji, da ne idu dalje u sliv. Vegetacijski pojasevi uz vodotoke mogu, ovisno o uvjetima, zadržati između 30 i 70 posto sedimenta i hranjivih tvari iz površinskog otjecanja. Povećanje organske tvari u tlu može povećati kapacitet zadržavanja vode za oko 150 do 200 kubičnih metara po hektaru, čime se smanjuje količina vode koja otječe s polja.

Ključni nalaz projekta je onda da su male mjere zadržavanja vode učinkovite same po sebi, ali da je ukupna korist jasno veća kada se kombiniraju i strateški rasporede unutar sliva. Mjera na gornjem dijelu sliva štiti sve nizvodno. Mjera na krivom mjestu može imati minimalan učinak. Prostorni raspored jednako je važan kao i sama mjera.

"Raznolikost slivova omogućila nam je da utvrdimo koje mjere najbolje funkcioniraju gdje, kako utječu na protok vode, eroziju i gubitke hranjivih tvari te kakva je podrška potrebna da ih poljoprivrednici zaista provedu", kazala dr. Dominika Krzeminska, voditeljica odjela u norveškom istraživačkom institutu NIBIO, koja je u projektu vodila norvešku studiju slučaja, a prenosi Phys.org.