Ovih dana je glavna robna kuća Nama u zagrebačkoj Ilici opet bila puna kao u najboljim danima. Ali zadovoljnih lica nije bilo ni među kupcima, još manje među djelatnicima robne kuće. Jedni su došli privučeni popustom od 30% na gotovo čitavu robu, ali barem među rođenim Zagrepčanima je bilo mnogo i onih koji su došli kupiti barem još nešto, za uspomenu na predugu tradiciju ove robne kuće u središtu njihovog grada.

Doduše i u tim emocijama se malčice pretjeruje: kad su Carl Kastner i Herman Öhler 1881. otvorili robnu kuću i u Zagrebu, robne kuće tipa „od igle do lokomotive" su nicale kao gljive poslije kiše diljem tadašnjeg (donekle) civiliziranog svijeta - prva se smatra londonska kuća Harding, Howell & Co. otvorena gotovo stoljeće ranije. I kataloška prodaja uvedena nakon Prvog svjetskog rata je možda bila novina samo u tom zakutku Europe, a vječita je sramota i sudbina obitelji Öhler kojoj je u doba NDH i oduzeta imovina i likvidirana samo zato jer je bila „krive" vjere.

Čuda neviđena u Nami

Nova povijest „Narodnog Magazina" počinje u Beogradu nakon rata, još u vjeri kako će se i u Titovoj Jugoslaviji, baš kao i kod Staljina, čitavo gospodarstvo upravljati iz središta moći. Ali to nije dugo trajalo: već 1952. Nama postaje samostalna tvrtka, brzo širi broj svojih trgovina ne samo po Zagrebu i Hrvatskoj.

Među današnjim kupcima uspomena možda još ima onih koji se sjećaju kako su dolazili pred izlog Name diviti se izloženom čudu neviđenom: radiju, ali sa slikom - televizoru. Iz daleka se dolazilo u Namu i čuditi se isto tako nečem nevjerojatnim: pomičnim stepenicama. Samo staneš na jednu i za čas si na katu iznad. Doduše, te stepenice su onda bile na drugom mjestu, sasvim lijevo od ulaza prije odjela živežnih namirnica. 

1965. je bila važna godina, ali prije svega zahvaljujući sposobnosti tadašnjeg i dugogodišnjeg direktora Name, Franje Balena. Tada je Jugoslavija donekle reformirala svoje gospodarstvo i ostavila nešto više prostora poslovnim odlukama direktora. Tu se i Nama onda odlučila na nešto ne samo nečuveno, nego i opasno u „pravom" socijalizmu: ponuditi potrošačke kredite. „Je li to, drugarice i drugovi, tu netko želi među našim radnicima širiti potrošački mentalitet?", vjerojatno bi se moglo čuti od nekog sekretara KP. A tako nešto nije tek završavalo samokritikom na sljedećem sastanku Partije.

„Daj, skoči do Trga po veći lonac"

Kredita je bilo i u državama Istočnog bloka, ali uglavnom samo za stanove, možda automobil u nekoj dalekoj perspektivi kad bi se došlo na red, u Čehoslovačkoj i Mađarskoj se preko sindikata mogao kupiti i namještaj na rate. Doduše u mnogim tim rajevima proletera nije niti bilo robe široke potrošnje za koju je trebalo tražiti kupce. A i socijalističkim trgovcima je bilo ugodnije sjediti i čitati novine u praznoj trgovini.

U Nami je robe ipak bilo: poslije Drugog svjetskog rata uglavnom ono malo što je ostalo, ali toga nije bilo mnogo. Zbog hiperinflacije Pavelićeve kune je njemačkim vojnicima tu sve bilo praktično badava, a u godinama rata je jedva i što stizalo na police. I u Jugoslaviji je potrajalo dok je bilo nešto za kupiti i naravno da ponuda Name nikad nije bila niti blizu ponudama robnih kuća „trulog Zapada".

Upravo je to doba kojeg i Zagrepčani vežu za Namu: ako je hitno trebala crna kravata za pogreb, još veći lonac za sarmu ili nova plafonjera nakon što je stara pala sa stropa bez ikakvog razloga, odmah u Namu. Uz potvrdu poduzeća gdje ste zaposleni se uzeo i kredit za televizor, hladnjak ili perilicu. Za zimski kaput, bolju haljinu ili odijelo je alternativa bio i Varteks na Trgu - i on je davao kredite, ali opet i Nama.

Iz jedne u još veću nevolju

Samo u Zagrebu je bilo desetak robnih kuća Name, ona na Kvaternikovom je i zasuta nagradama za arhitekturu. Držala je čitav niz trgovina, od Rijeke i Ljubljane pa do Osijeka i Bjelovara. Na ulazu u osamdesete je to bio trgovački lanac ozbiljnih razmjera i u svjetskoj usporedbi, ali onda su počeli problemi.

Jer i prije nego što je Tito umro, postalo je jasno kako je čitava država pred bankrotom: to su bile godine par-nepar vožnje automobilom, nestašica sad ovog, sad onog i uvijek novih paketa MMF-a. Nešto kasnije, Markovićev „konvertibilni dinar" i prava pošast šverc-komerc trgovina je također bio udarac za trgovački lanac koji je bio naviknut poslovati po koliko-toliko normalnim zakonima. A onda je i počeo rat.

Djelatnici Name pamte kako se u godini kad su granatama oštećene njihove robne kuće u Vinkovcima, Vukovaru i Sisku prvi put dogodilo da nije bilo za njihove plaće, a Nama je isto tako po prvi put morala objaviti gubitak.

No baš nikakve granate JNA nisu mogle počiniti štetu kakva je Nama počinjena u novoj, samostalnoj Hrvatskoj od tada podobnih za „novi stališ". Kako je uopće provedena „privatizacija" i zašto je samo 27% dionica završilo ipak kod zaposlenih, to ni danas nije sasvim jasno. Fond za privatizaciju tada ne priznaje pretvorbeni elaborat jer vrijednost Name nije pravilno procijenjena, niti je utvrđen realan temeljni kapital. Ali sve se činilo da Namu i čitavu njenu imovinu zgrabi formalni vjerovnik, Privredna Banka Zagreb na čijem je čelu bio Božo Prka - i to za „staru štednju", dakle zamrznuti novac koji praktično nije više niti postojao.

Ostala je pustoš

Dobro se pamti i direktorica koju je postavio PBZ Invest Holding, Marija Šola: imovina se prodavala u bescjenje, a vječita sramota je i Hrvatske gospodarske komore što je Šola nagrađena Zlatnom kunom kao najuspješnija poduzetnica Hrvatske. Njen koncept je navodno bio tvrtku pretvoriti u robnu kuću hrvatskih proizvoda, makar je već onda bilo jasno kako slični kao Prka i Šola čine sve da se robom široke potrošnje doista proizvedenom u Hrvatskoj, teško bude moglo napuniti i kiosk. Doduše kod nagrade HGK treba dodati da ju je osim Šole dobio i Miroslav Kutle pa da se odmah shvati njena vrijednost.

Ali niti to nije kraj agonije Name. Šola i društvo iz PBZ-a se 1998. povlače iz tog pohoda, manje vjerojatno zbog tužbe i istrage za koju nikad nije bilo osobite volje, iako su prekršeni valjda svi članci zakona. Nego prije zato jer se nije uspjelo „privatizirati" i dragulj ove tvrtke - praktično čitav stambeni blok na Jelačićevom trgu prema Ilici.

Odlukom vlade Ivice Račana, Nama se vraća u Fond za privatizaciju, ali blagajna je naravno ostavljena praznom. To znači stečaj, a dok se stečajni postupci u svijetu ponekad okončavaju u danima ili tjednima, stečajni postupak u Nama će potrajati doista rekordnih 25 godina. Stečajni upravitelj Damir Mikić je zapravo u tom vremenu učinio što je mogao, Nama je čak uglavnom poslovala sa skromnim dobitkom. Ali poslovno gledavši, kad trgovačka kuća ima „u stečaju" u svom naslovu, onda će svi ozbiljni partneri bježati od vas kao vrag od tamjana. A i za najjeftiniji kineski bofl će se od vas tražiti da sve platite odmah po narudžbi.

Robne kuće imaju perspektivu

I to je onda bila fatalna omča iz koje više nije bilo izlaza. Da, robne kuće tipa „od igle do lokomotive" itekako imaju poslovnih izgleda. Njemačka Galeria Kaufhof tetura iz stečaja u stečaj isključivo zbog samoubilačke - i zapravo kriminalne odluke prodati velik broj svojih nekretnina Signa Group, odnosno Rene Benku protiv kojeg se sad vodi i kazneni postupak i onda sklopila sporazum o najmu za te iste zgrade po nerealno visokim cijenama. Praktično isti problem ima i francuski Galeries Lafayette koji je dio svojih kuća prodao Michelu Ohayonu i također dogovorio besmislen najam s njegovim Hermione Retail. I Ohayon sad ima ozbiljnog posla s policijom i sudovima.

Ali robne kuće su uspješne i to ne samo „kuće za bogate" kao što su Harrod's u Londonu, madridski El Corte Inglés ili KaDeWe u Berlinu - Zagreb je jednostavno premalen da bi imao dovoljan broj takve likvidne publike. Robne kuće su doduše i stvar tradicije i navike kupaca, ali britanski Marks and Spencer nema nikakvih ozbiljnijih problema, pogotovo s njegovim odjelom živežnih namirnica - na primjer koje Nama uopće više nema.

I na najnižoj razini robnih kuća koji nude najgoru jeftinoću po razmjerno povoljnim cijenama - poput KiK-a, Woolwortha ili Tedija ima konsolidacija, ali ne i načelnih problema u poslovanju takvih kuća opće namjene. Ljudi su ljudi, vole doći u trgovinu po nešto i izaći sa još tri stvari jer su im se učinile zgodnim i jeftinim. Čak i jedna Ikea se polako pretvara u svaštarnicu, a i discounteri poput Lidla odlično znaju kako sa NFA - Non Food Article zapravo zarađuju daleko više nego na hrani.

Što će tamo nastati?

Ali za sve to je Nama trebala investiciju i ulaganje kako bi se promijenila i prilagodila. „U stečaju" - to jednostavno nije moguće. Jesu li Republika Hrvatska ili grad Zagreb trebale iskoristiti svoje pravo prvootkupa i postati vlasnici? Država i grad su svašta, ali to ne znači i da su dobri poduzetnici. Je li to splitska tvrtka Izbor Šesti d.o.o. i obitelj Banović koja je vlasnik postala za pola cijene od procjenjenih 34,5 milijuna eura?

Neki mediji u Hrvatskoj se naslađuju pomisli kako je ta tvrtka u poslovnim vezama sa španjolskim modnim lancom Zara i kako bi tamo mogla nastati njihova robna kuća. Najprije, za Zara je ova Nama jednostavno puno prevelika za grad veličine Zagreba, a Zara već i ima trgovinu nešto niže u Ilici u bivšoj poslovnici izdavačke kuće Mladost. A i o devastaciji izdavačkog giganta Mladost bi se mogla sažeti slična priča kao i za Namu.

Ta zgrada je zapravo izvorno bila hotel „K caru austrijanskom" a već se vidjelo kako mašta poduzetnika u Hrvatskoj obično ne prelazi ono što već rade svi. Još jedan hotel? Ostaje da se vidi. Ali kad će hitno trebati veći lonac za sarmu, sad će za Zagrepčane nastati ozbiljan problem.