„Demokracija ubija", rekao je Ibrahim Traore, vojni vođa i od puča 2022. na vlasti u Burkini Faso, u travnju 2026. Rečenica koja šokira, a istovremeno nailazi na odjek u dijelovima stanovništva. Za demokraciju nemamo vremena, govori se u Ouagadougou, prijestolnici ove afričke države, borba protiv džihadizma i gospodarski razvoj imaju prednost. Povratak demokraciji se odgađa.

Istovremeno se u brojnim afričkim državama održavaju izbori. 2026. važi kao politički nabijena izborna godina. No mnogi izbori obilježeni su prijevarama, represijom i rastućim otuđenjem između mladih i političke elite. Nameće se pitanje: jesu li afričke demokracije više od izbornih mehanizama bez stvarne kontrole?

Zapadna Afrika: vojska kao čimbenik moći

U nekoliko regija Afrike bilježimo valove vojnih pučeva, posebno u Zapadnoj Africi. U Maliju, Burkini Faso, Nigeru i Gvineji vojska je preuzela vlast između 2020. i 2023., djelomično nakon ponovljenih prevrata. U Gvineji Bisau 2025. također je došlo do puča.

I izvan Zapadne Afrike vidljiv je taj trend: u Gabonu je vojska 2023. preuzela vlast pučem, u Čadu je do 2025. vladalo prijelazno vijeće vojnih časnika. Nakon osporene i autokratski organizirane prijelazne faze, tamo sada vlada Mahamat Idriss Déby Itno kao „izabrani predsjednik države i nasljednik svog oca ubijenog 2021." U Sudanu je situacija eskalirala u otvoreni građanski rat između vojnih frakcija.

Vojno preuzeti vlast više nije iznimka, nego dio regionalne dinamike.

Frustracija kao uzrok

Sigurnosne krize, džihadističko nasilje i slabe države smatraju se središnjim uzrocima tih prevrata. Milijuni ljudi pogođeni su nasiljem, raseljenjima i nesigurnošću.

Studija UNDP-a pokazuje: pučevi rijetko nastaju spontano, nego dolaze iz strukturnih kriza, siromaštva, nejednakosti, korupcije i nedostatka političkog sudjelovanja. Vojni režimi pritom često u početku nailaze na odobravanje, pothranjeno razočaranjem nad civilnim vladama.

Kamerunsko-njemačka urednica časopisa Africa Positive, Veye Tatah, naglašava: „Demokracija nije standardni oblik vladavine koji se svugdje može jedan prema jedan primijeniti."

Mnogi sustavi kolonijalno su oblikovani i nisu dovoljno prilagođeni lokalnim stvarnostima. „Ne odražavaju kulturu, etničnost i način života ljudi."

Zašto demokracija gubi potporu, objašnjava pragmatično: „Kad neki sustav ne ispunjava ono što se očekuje, nema hrane, nema vode, nema obrazovanja, ljudi se pitaju: čemu nam to treba?"

Paralelno s tim u mnogim se zemljama zaoštravaju ograničenja građanskih prava, sloboda tiska se sužava, oporba se progoni.

Kada se baci pogled na Afriku, ukazuje se jedan snažno podijeljeni politički krajobraz.

Na sjeveru dominiraju autoritarni sustavi. U Zapadnoj Africi stabilne demokracije poput Gane i Senegala suočene su s vojnim državama u Maliju, Nigeru ili Burkini Faso. Kapverdski otoci važe kao rijedak primjer stabilne demokracije s redovitim, mirnim izmjenama vlasti.

Središnja Afrika ostaje pretežno autoritarna, Istočna Afrika i Rog Afrike pokazuju hibridne i nestabilne sustave. U južnoj Africi postoje i stabilne demokracije poput Bocvane i Namibije, ali i autoritarne države poput Zimbabvea.

Južna Afrika i Nigerija kao afrički modeli

Južna Afrika važi kao poseban slučaj: nakon 1994. nastao je demokratski poredak koji je svjesno počivao na društvenoj raznolikosti. Unatoč snažnim institucijama, provedba ostaje slaba. Nezaposlenost, nejednakost i korupcija slabe povjerenje, ANC i dalje dominira politikom.

Politolog William Gumede naglašava da su autori ustava htjeli krenuti vlastitim, južnoafričkim putem: modelom koji odražava multikulturalni sastav Južne Afrike, s velikim indijskim, malajskim i europskim zajednicama te brojnim afričkim etničkim skupinama i jezičnim grupama. Pri tome su se više oslanjali na indijski ustav nego na klasične zapadne uzore. Istovremeno je nastojalo dati prostora raznolikom civilnom društvu.

Do danas zemlja raspolaže razmjerno snažnim civilnim društvom, neovisnom i raznolikim medijskim krajolikom te institucionalnim strukturama u vladi, pravosuđu i upravi koje se, unatoč svim nedostacima, smatraju relativno robusnima.

Pogled na Nigeriju, najmnogoljudniju afričku zemlju, posebno jasno oslikava tu ambivalenciju. Zemlja je duboko podijeljena etničkim i vjerskim sukobima koji iznova izbijaju u nasilje. Ipak se politički sustav u proteklim desetljećima iznova pokazao prilagodljivim.

Politolog Faruk Bibi Faruk sa Sveučilišta u Abuji naglašava: „Demokracija je tamo manje stabilno stanje, a više proces".

Izmjena vlasti 2015. smatra se prekretnicom, jer je tada prvi put neka vlada mirno, glasovima birača, smijenjena s položaja.

Mjerilo i stvarnost

Stručnjaci su suglasni: vladavina prava, podjela vlasti i građanska prava univerzalne su vrijednosti i vrijedno ih je nastojati ostvariti i u Africi. Primjer Kapverdskih otoka pokazuje da demokratski modeli mogu stabilno funkcionirati.

Istovremeno upozorava Veye Tatah: politički sustavi moraju biti društveno ukorijenjeni i uzimati u obzir lokalne stvarnosti. Etnička i društvena fragmentiranost često vodi k tome da se demokracija doživljava kao instrument moći pojedinih skupina.

Rezultat je krhak društveni ugovor u kojemu državne institucije gube povjerenje.

Središnje pitanje leži manje u modelu nego u njegovoj provedbi. Gdje institucije funkcioniraju, nastaje povjerenje, gdje zakazuju, raste frustracija.

Za Tatah je jasno: „Afrika treba mentalnu revoluciju", odmaknuti se od korupcije i klijentelizma, prema odgovornosti i općem dobru.

Aktualni razvoj stoga nije jasno povlačenje demokracije, već faza ponovnog pregovaranja između autoritarnih i demokratskih snaga, smatra Tatah.

Zaključak: Ključno pitanje nije je li demokracija u Africi moguća, nego kako je oblikovati tako da funkcionira u svakodnevnom životu ljudi, i to ne kao apstraktni model, nego kao proživljena politička stvarnost.