Čovječanstvo se nalazi usred nove svemirske utrke, no umjesto hladnoratovskog nadmetanja za odlazak na Mjesec, današnja bitka vodi se za dominaciju u niskoj Zemljinoj orbiti (LEO). Pogled prema noćnom nebu više ne otkriva samo udaljene zvijezde, već sve češće svjetleće "vlakove" umjetnih objekata. No, jeste li se ikada zapitali koliko točno satelita u ovom trenutku kruži iznad naših glava? Što se događa kada im istekne rok trajanja i koliko ih se upravo sada, dok čitate ovaj tekst, strmoglavljuje natrag prema Zemlji?

Najnoviji podaci i službena izvješća svemirskih agencija za 2026. godinu donose dramatične brojke koje pale alarm za uzbunu među stručnjacima za svemirsku sigurnost.

Trenutna situacija u orbiti: brojke koje ostavljaju bez daha

Zemljina orbita nikada nije bila zakrčenija. Prema najnovijim podacima mreže Orbital Radar i američkih svemirskih snaga, oko našeg planeta trenutačno kruži preko 31.300 katalogiziranih i praćenih objekata. Od tog golemog broja, veliku većinu zapravo čini svemirsko smeće - odbačeni dijelovi raketa, krhotine od sudara i davno ugašeni uređaji. [1]

Kada govorimo isključivo o funkcionalnoj tehnologiji, brojke su jednako impresivne:

• Aktivni sateliti: procjenjuje se da u orbiti operira oko 15.700 aktivnih satelita.

• Starlinkova dominacija: nevjerojatan komad ovog svemirskog kolača drži samo jedna privatna tvrtka. SpaceX-ova konstelacija Starlink prešla je magičnu granicu od 11.000 aktivnih satelita, što znači da Elon Musk kontrolira gotovo 70% svih operativnih letjelica u svemiru!

• Mrtvi teret: uz aktivne, oko nas bez kontrole luta između 3.000 i 4.000 mrtvih satelita koji samo čekaju svoj neizbježni kraj. 

Za usporedbu, prije samo nekoliko godina (točnije 2019.), u orbiti je bilo svega oko 2.200 aktivnih satelita. U manje od sedam godina doživjeli smo eksploziju komercijalnih lansiranja koja se ne smiruje. Kineska mreža Qianfan i Amazonov projekt Kuiper ubrzano lansiraju tisuće svojih jedinica, a planovi za iduće godine govore o konstelacijama s više desetaka tisuća novih satelita. 

Veliki pad: koliko satelita pada u kratkom roku?

Sve što ode gore, prije ili kasnije mora sići dolje. Sateliti u niskoj Zemljinoj orbiti (na visinama od 160 do 2.000 kilometara) stalno trpe blagi otpor Zemljine atmosfere. Bez aktivnog pogona koji ih drži na visini, njihova orbita postupno propada.

Prema najnovijem izvješću Europske svemirske agencije (ESA), situacija s povratkom objekata u atmosferu dosegnula je kritičnu točku. Podaci pokazuju da u prosjeku više od tri netaknuta satelita ili velika raketna tijela ponovno ulaze u Zemljinu atmosferu SVAKOGA DANA.

Istovremeno, svakog dana lansira se oko deset novih satelita, što znači da se orbitalni prostor puni tri puta brže nego što se prazni. Samo u tekućoj godini zabilježen je povratak i izgaranje stotina objekata - točnije, preko 630 satelita službeno je palo i uništilo se u atmosferi. 

U kratkom roku, odnosno u idućih nekoliko mjeseci, očekuje se ubrzan pad stotina dodatnih satelita. Primjerice, nedavna propast ambicioznog ruskog projekta "Rassvet" (ruskog odgovora na Starlink) rezultirala je time da je svih 16 novolansiranih satelita pretrpjelo fatalan kvar te ubrzano padaju prema Zemlji, gdje će u potpunosti izgorjeti. K tome, prve generacije Starlink satelita lansirane 2019. i 2020. godine imaju životni vijek od oko pet godina, pa stotine njih upravo sada planski deorbitiraju i završavaju svoj vijek.

Prijeti li nam opasnost s neba?

Kada mediji objave vijest da "satelit teži nekoliko tona pada na Zemlju", u javnosti se opravdano javlja strah. Međutim, važno je razumjeti fiziku iza ovog procesa. Većina modernih satelita dizajnirana je prema principu "Design for Demise" (dizajn za uništenje). To znači da se pri izradi koriste materijali koji će u potpunosti izgorjeti uslijed ekstremnog trenja i topline prilikom ulaska u atmosferu brzinama većim od 27.000 km/h. [1]

No, opasnost ipak raste. ESA je u svom najnovijem izvješću uvela novi službeni kriterij: rizik od stradavanja na tlu uslijed padajućih krhotina. Iako je vjerojatnost da vas pogodi komad satelita i dalje statistički iznimno mala (znatno manja od vjerojatnosti da vas pogodi grom), taj rizik stalno raste zbog dramatičnog povećanja ukupne mase objekata u orbiti. Veći sateliti i stare sovjetske ili američke rakete često sadrže masivne komponente od titana ili nehrđajućeg čelika koje uspiju preživjeti pakao atmosfere i srušiti se na površinu - najčešće u oceane ili nenaseljena područja. 

Pravila se pooštravaju: kraj za neodgovorne operatere

Svemirski prostor oko Zemlje postao je globalna infrastruktura o kojoj ovisi naš svakodnevni život - od GPS navigacije na mobitelima do vremenske prognoze, bankovnih transakcija i vojnih operacija. Sudar samo dvaju većih satelita može stvoriti oblak od desetaka tisuća sitnih krhotina koje se kreću brže od metka i mogu uništiti sve ostale satelite na toj visini (tzv. Kesslerov sindrom).

Upravo zato su regulatorna tijela morala reagirati. Staro međunarodno pravilo dozvoljavalo je operaterima da njihovi ugašeni sateliti lutaju orbitom do 25 godina prije nego što konačno padnu. Američka Savezna komisija za komunikacije (FCC) i druge zapadne agencije drastično su skratile taj rok: sateliti sada moraju biti uklonjeni ili deorbitirani najkasnije u roku od 5 godina nakon završetka misije.

Zahvaljujući tome, u idućim godinama svjedočit ćemo još većem broju kontroliranih padova satelita. Tvrtke poput SpaceX-a koriste preostalo gorivo kako bi namjerno usmjerile satelit u duboke slojeve atmosfere iznad nenaseljenog dijela Tihog oceana, čime se rizik za ljude svodi na nulu.

Pogled prema budućnosti

Broj satelita u orbiti nastavit će eksponencijalno rasti. Ako se trenutni trendovi nastave, do 2030. godine iznad nas bi moglo letjeti i do 60.000 aktivnih letjelica. To znači da će "kiše satelita koji padaju" postati naša svakodnevica. Ključ uspjeha ljudske prisutnosti u svemiru bit će stroga disciplina, ekološka svijest operatera i tehnologije za aktivno čišćenje svemirskog smeća prije nego što orbita postane potpuno neupotrebljiva.